Izborni rezultat, pobjeda ultradesnice i ultraljevice, u istočnonjemačkoj pokrajini sigurno se neće doslovce preslikati na savezne izbore, osobito u zapadnim njemačkim pokrajinama. Ali dodatno će ojačati nepovjerenje prema starome političkom establišmentu
Ultradesni AfD i ultralijevi Savez Sahre Wagenknecht (BSW) zajedno sa svojom ishodišnom strankom Ljevicom (Die Linke) s osvojenih 62 posto glasova postali su novi politički mainstream u njemačkoj pokrajini Tiringiji. To je neumoljiva činjenica koju pokazuju rezultati nedjeljnih izbora: AfD kao relativni izborni pobjednik s gotovo 33 posto, BSW s gotovo 16 posto te Die Linke s 13 posto.
Uz to su stranke aktualne vladajuće koalicije doživjele potpuni debakl: Scholzov SPD jedva je ušao u pokrajinski parlament (šest posto), a Zeleni (četiri posto) i Slobodni liberali (jedan posto) prestali su biti parlamentarne stranke. Merzov CDU pak, dosad vodeća stranka u Tiringiji, s 23 je posto glasova, čak 10 posto manje od ultradesnog AfD-a, doživio veliki politički pad, s perspektivom da do sljedećih izbora krene putom Scholzove koalicije. Od političkog rezultata ovih izbora još je važniji onaj geopolitički: Vladimir Putin ima debelo većinski paket dionica u upravljanju Tiringijom (62 posto). Jer i ultradesni AfD i ultralijevi BSW i Die Linke stranke su izrazito proruske orijentacije. Sličan se politički trend pokazao na izborima u Saskoj. No zadržimo se na Tiringiji, koja je postala predvodnica trenda. Zašto je i kako Tiringija postala pokrajina političkih ekstrema i kako će to utjecati na savezne izbore?
Rusija nikad i nije otišla
Baš mi se urezao u sjećanje posjet Weimaru, glavnome gradu Tiringije, u proljeće 1999., u sklopu studijskog putovanja u organizaciji njemačke vlade. Weimar je tada, deset godina nakon ujedinjenja Njemačke, postao Europska prijestolnica kulture i njemačka je vlada uložila milijarde svojeg i europskog novca kako bi vratila stari sjaj zapuštenom i devastiranom gradu u kojem su nekoć stvarali Goethe i Schiller, u kojem je Gropius pokrenuo pokret Bauhaus, u kojem je 1919. proglašena Weimarska Republika i koji je nakon Drugoga svjetskog rata u sastavu Istočne Njemačke četrdesetak godina proveo u komunističkome, sovjetskom bloku. Stigli smo oko devet navečer.
U Europskoj prijestolnici kulture radio je samo jedan restoran, zapravo birtija sumornog ambijenta, u kojoj smo vodič i ja bili jedini gosti. Jedino jelo koje smo u to doba mogli dobiti bio je – boršč. A onda su počeli dolaziti neki čudni ljudi, očito društvo koje se ondje navečer okuplja uz čašicu. Vodili su živu raspravu, ali u pola glasa. Zatim su prešli na ruski. Osjećali smo se kao da smo zalutali na sastanak ilegalne ćelije u Podmoskovlju.
Sljedećega je dana bio otvoren i ultramoderni bistro, koji se i zvao Bistro de Paris. Opet smo bili jedini gosti. Nakon tričetvrt sata pojavio se konobar, a nakon sljedećih tričetvrt sata donio nam je bifteke à la parisienne, crne od prepečenosti i tvrđe od potplata. Jedino su fasade u Weimaru bile njemačke. Sadržaj je ostao podmoskovski: bilo izvorni bilo u zapadnom celofanu. Na taj je temelj nasađena njemačka istočna geopolitička orijentacija rusko-njemačkog upravljanja Europom koju je započeo tadašnji SPD-ov kancelar Gerhard Schröder s pomoću energetske, odnosno plinske suradnje, a gotovo dovršila CDU-ova kancelarka Angela Merkel, koja je ujedno najzaslužnija za današnji ‘slučaj Tiringija‘. Jer je svojim stvaranjem umjetnoga političkog centra uništila političke temelje i CDU-a i SPD-a nametnuvši im zelene i progresističke projekte koje birači iz Tiringije uopće ne žele razumjeti. Ni oni iz birtije ni oni iz bistroa. A Rusija nikad i nije otišla.
Zaustaviti ‘tiringizaciju‘ Njemačke
Izborni rezultati iz Tiringije sigurno se neće doslovce preslikati na savezne izbore, osobito u zapadnim njemačkim pokrajinama. Ali dodatno će ojačati nepovjerenje prema starome političkom establišmentu. Može li se taj trend zaustaviti? Možda. Ali sigurno ne može tako da drugoplasirani CDU prihvati ponudu Sahre Wagenknecht da složi vladu s neokomunističkim opcijama, odnosno s njezinim BSW-om i potporom Ljevice čiji je osnivač i politički guru njezin suprug Oskar Lafontaine. Jer to vodi Merzov CDU Scholzovim putom u Tiringiji te u slabljenje i diskreditaciju na saveznoj razini u predizbornoj godini. Možda zvuči radikalno, ali vjerujem da se trend ‘tiringizacije‘ Njemačke može zaustaviti jedino ako se ultradesnom pobjedničkom proruskom AfD-u prepusti formiranje vlade s ultralijevim proruskim BSW-om, što je Wagenknecht predizborno i najavila kao opciju. I ako se stare stranke vrate vrijednostima na kojima su nastale. To jest politički rizično. Ali pustiti Putina da cijelu Njemačku postupno pretvori u Tiringiju, i za Njemačku i za Europu može biti politički pogubno.