Privukli su mi pozornost ovih dana masovni prosvjedi različitih predznaka u tri države vrlo važne za potencijalno širenje ruske invazije iz Ukrajine na druge ruske susjede.
U gruzijskome glavnom gradu Tbilisiju prosvjednici su masovno izišli na ulice zbog zakona koji je predložila proruska parlamentarna većina, a prema kojem bi različite nevladine udruge i mediji koji primaju više od dvadeset posto sredstava iz inozemstva bili tretirani kao ‘strane agenture‘. Stajalište je prosvjednika, koje podupire i prozapadna gruzijska predsjednica Salome Zurabišvili, da je prijedlog zakona inspiriran drakonskim ruskim zakonom i da udaljava Gruziju od Europe. Za prekršitelje, ‘strane agente‘, predviđene su drakonske kazne, također prema ruskome modelu. Policija se nije libila uporabiti silu, odnosno suzavce i vodene topove protiv prosvjednika.
No naposljetku je vladajuća stranka romantičarskog naziva Gruzijski san, koja je prorusku orijentaciju vješto upakirala u suverenizam (nije nepoznato, zar ne?), morala zasad ustuknuti, najavivši povlačenje zakona iz parlamentarne procedure. Nije pretjerivanje promatrati taj zakon o ‘stranim agenturama‘ kao pripremu za obračun s prozapadnim akterima u Gruziji (pojedincima, strankama, nevladinim udrugama, medijima), a osobito ako Gruzija postane cilj neke nove Putinove ‘specijalne operacije‘.
Suočeni s izravnom opasnošću neke nove ruske ‘specijalne operacije‘, tri četvrtine Gruzijaca želi članstvo u NATO-u. Jer žele slobodu, žele društvo utemeljeno u zapadnim vrijednostima. Nadasve žele izići iz zagrljaja ‘ruskog svijeta‘.
Miriše na ruski hibridni rat
Prosvjedovalo se i u najsiromašnijoj europskoj državi Moldaviji, državi bez izlaza na more, koja se našla stiješnjena između Rumunjske i Ukrajine, u kojoj Rusija još od raspada prosovjetskog bloka devedesetih godina prošlog stoljeća održava svoju vojnu prisutnost pod plaštem mirovnih snaga, a sada je želi pretvoriti u svoj poligon za destabilizaciju jugoistočnoga krila NATO-a i jugozapada Ukrajine.
Prosvjedi su motivirani siromaštvom i velikim poskupljenjem plina (šest puta u prošloj godini), a zatim upregnuti u interese ‘ruskog svijeta‘. Moldavija je zoran primjer što znači biti potpuno ovisan o ruskome plinu: Rusija joj je najprije blokirala opskrbu plinom, a sada na njegovu poskupljenju gradi socijalno obojene prosvjede protiv vlada koje žele zadržati prozapadnu političku orijentaciju zemlje.
Međutim, ono što se čini razumljivim u gotovo porobljenoj Moldaviji, teže je razumjeti u slobodnom, europskom Pragu. I u Pragu se ponovno masovno prosvjedovalo posljednjih dana. Više desetaka tisuća ljudi izišlo je na ulice. No navodni prosvjed protiv siromaštva prerastao je u otvoreni proruski prosvjed protiv nastavka vojne pomoći Ukrajini, zahtjeve za ostavku premijera Petra Fiale, s transparentima protiv NATO-a i ruskim Z na odjeći.
Prosvjede vodi novoosnovana stranka PRO čiji je program borba protiv siromaštva uza suverenističke slogane ‘Češka Česima‘. Tako ‘miriše‘ na projekt u sklopu ruskoga hibridnog rata. Uz prozapadnu vladu i izrazito proameričkoga novog češkog predsjednika Petra Pavela proeuropska i transatlantska orijentacija Češke (zasad) zaista nije upitna. Ali praški proruski prosvjedi jesu poraz Zapada i njegovih integracijskih politika u posljednjih tridesetak godina.
Zato što su rame uz rame porobljenoj i siromašnoj Moldaviji proruski prosvjedi uhvatili korijen u slobodnoj i relativno bogatoj Češkoj, državi koja je među najvećim profiterima članstva u EU-u i NATO-u. Za razliku od egzistencijalno ugrožene Gruzije, koja grozničavo želi u NATO unatoč ratnoj prijetnji, u Češkoj raste pokret – stop NATO-u.
Zanemareno kolektivno sjećanje
Češka je, kao i druge europske države s komunističkim sustavima, uključujući i Hrvatsku, ostvarila svoju slobodu, neovisnost i pravo povratka u europski krug na platformi slobodnih naroda (nacija). Zapad je u međuvremenu taj teren naroda-nacije prepustio Putinu i drugim autokratskim režimima, baš kao što se odrekao njege kolektivnog sjećanja. Oni koji danas u Pragu prizivaju Putina i Z, ne sjećaju se više ruskih tenkova u Pragu i Jana Palacha, koji se 1968. spalio prosvjedujući protiv sovjetske invazije, ne sjećaju se ubijenih na ‘željeznoj zavjesi‘ samo zato što su pokušali pobjeći na njezinu zapadnu stranu.
Taj rat za ‘glave‘ ljudi Zapad je izgubio, od Češke do Hrvatske. Zapravo nije uopće razumio zašto bi ga trebao voditi. Zato danas s praških ulica čujemo kako masovno prizivaju Moskvu da ih oslobodi od Europe i Amerike. I osigura im blagostanje!