Bio bi poraz zapadne politike da optužnicu protiv Dodika zbog neizvršavanja odluka visokog predstavnika za BiH Christiana Schmidta sud ne potvrdi i da na kraju postupka Dodik ne dobije kaznu koja će zaključiti njegovu političku karijeru
Otkad ga je na prijelazu stoljeća zapadna diplomacija ustoličila kao novog, ratom neokaljanog, biznis-orijentiranog vođu Srba u BiH, Milorad Dodik nikada nije bio bliže političkoj eutanaziji. Četvrt stoljeća je otad prošlo, mnogi su već zaboravili, a oni drugi čak povjerovati ne mogu da je Dodik u politiku uveden kao nova nada zapadne politike, ponajprije britanske, koja je tada vodila glavnu riječ u BiH.
U posljednjih ga dvadesetak godina poznajemo kao glavni problem zapadnih skrbnika BiH zbog svoje dosljedno secesionističke politike, koja je dakako ostala u okvirima velikosrpskog projekta. A tek je u posljednjih pet-šest godina u zapadnoj političkoj analitici prepoznat kao glavna uzdanica Vladimira Putina i ‘ruskog svijeta‘ na Balkanu. Prije toga, većina je zapadnih saveznika Putinu bila gotovo jednako bliska kao i Milorad Dodik.
Zašto je to učinio?
U tih četvrt stoljeća Dodik je svojim secesionističkim provokacijama često prkosio zapadnoj, dominantno američkoj politici prema BiH, dolazio do ruba političke smjene, ali je uvijek bio dovoljno politički lukav da se zaustavi pred samim rubom i – opstane. Takav problematični, ali pragmatični Dodik odgovarao je i Zapadu (SAD-u), koji je u njemu imao kontroliranog i politički racionalnog protivnika, a osobito Rusiji, odnosno Vladimiru Putinu, koji je u njemu imao sve pouzdanijeg i različitim angažmanima uvezanog ‘svog čovjeka na Balkanu‘. Odgovarao je dakako i Srbiji u svakom modalitetu vlasti. Jer, zadržao je velikosrpske pozicije, a svaka je vlast u Beogradu smatrala Republiku Srpsku svojim ratnim profitom. A i Dodiku je dobro bilo – igrajući između Rusije i Amerike, kao produžena ruka Srbije napravio je od Republike Srpske nepriznatu državicu unutar BiH, Banju Luku izgradio kao glavni grad, oživio je biznis stranim ulaganjima. Uza specifične balkanske običaje doduše. A svi kojih se tiče ionako su znali, kao što i danas znaju da će se sljedeći korak u preustroju i pozicioniranju BiH dogoditi onda kada za to sazru odnosi SAD-a i Rusije, kada se za to posloži geopolitički kontekst, a ne onda kada gazda Mile najavi odcjepljenje Republike Srpske.
No nakon što je tužiteljstvo BiH podiglo optužnicu protiv Milorada Dodika zbog neizvršavanja odluka visokog predstavnika za BiH Christiana Schmidta, prilično je izvjesno da se Dodikovoj političkoj karijeri bliži kraj. Bio bi poraz zapadne politike (koja održava BiH kao državu) da sud tu optužnicu ne potvrdi i da na kraju postupka Dodik ne dobije kaznu koja će zaključiti njegovu političku karijeru. No za razumijevanje političke težine te optužnice irelevantno je pitanje koje se, na ovaj ili onaj način, medijski vrti ovih dana: Je li optužnica politički motivirana?
Dakako da je politički motivirana, kao i čitav niz sudskih postupaka u BiH. Za razumijevanje geopolitičkog trenutka u i oko BiH važnijim mi se čini jedno drugo pitanje: Zašto je Milorad Dodik, aktualni predsjednik Republike Srpske, isprovocirao tu optužnicu, svojim ukazom da više neće u Republici Srpskoj službeno objavljivati odluke visokog predstavnika u BiH, niti ih provoditi? Time je potpuno otkazao poslušnost i osporio legitimitet ne samo aktualnom poretku već i zapadnoj politici u BiH. Učinio je to u trenutku kada se većina bivših Putinovih uzdanica nastoji barem deklarativno svrstati uza Zapad i u trenutku kada nema baš nikakve šanse ishoditi državnost Republike Srpske.
Važno je sačuvati glavu
Politički pragmatični Dodik ne bi učinio takav korak osim… osim ako je za njega najbolje politički (od)umrijeti. Svojim postupcima Dodik je praktički natjerao visokog predstavnika Schmidta da ga udalji iz politike prije sljedećih izbora. Pitanje je zašto je to učinio.
Milorad Dodik bio je previše uvezan s Vladimirom Putinom da bi mogao tek tako promijeniti stranu. Opasno je to. Ljudi skaču kroz zatvorene prozore. Letio je u posljednjih godinu dana u Moskvu kada se mnogima nije letjelo. Uključujući i Aleksandra Vučića, koji se pokušava ukrcati na Zapad i pritom zadržati maksimum politike ‘srpskog sveta‘. Došao je trenutak da se u novom energetskom redefiniranju Europe europski integrira i Republika Srpska kao dio BiH. S Miloradom Dodikom to nije moguće. Njegov odlazak zapravo odgovara svima. Zapadu (SAD-u) da potvrdi autoritet u BiH. Srbiji, koja će nastojati naplatiti Dodikovu ‘žrtvu‘ popustom na ‘srpski svet‘. Čak ni Putinu nije mrsko da neki njegov ‘junački padne‘, ako već ne može dobiti bitku. A najviše odgovara samom Dodiku. Oslobađa ga obveza prema Moskvi. I čuva glavu.