Zbog nezadovoljstva Francuza novim mandatom Ursule von der Leyen i malih izgleda da iznjedre vlastitoga kandidata za predsjednika Komisije iz redova pučana (koji su u Francuskoj pali do političke margine) Plenković je realan kandidat
Da zaista povjerujete hrvatskim političkim poskočicama i doskočicama, posao predsjednika/predsjednice Europske komisije (EK) jedan je od najbanalnijih i najnepoželjnijih u Europi. Ne bi tu poziciju, taj utjecaj i napose tih pišljivih 27 tisuća eura osnovne mjesečne plaće Zoran Milanović uzeo da ga na koljenima mole. Ne bi to Nikola Grmoja prihvatio ni da ga ti ‘europski birokrati‘ dođu u Metković prositi. Zato su i spekulacije o Andreju Plenkoviću kao mogućem kandidatu za predsjednika Europske komisije, koje je plasirao njemački Bild, a prenijeli mnogi drugi, odmah protumačene kao – Plenkovićev bijeg.
Kao da se mogućnost da predsjednik hrvatske vlade postane šef europske vlade otvara samo zato da bi Plenković mogao pobjeći od sadržajnih razmjena mišljenja i uvreda s Milanovićem, Grmojom, Grbinom, Benčić i drugim prvacima i prvakinjama hrvatske političke misli i djelovanja.
Plenkovićeve prednosti
Kalkulacije o Plenkoviću kao mogućem kandidatu za predsjednika EK-a još su, dakako, na dugom štapu i možda završe u rubrici probnih balona. No ovoga puta te spekulacije nisu neostvarive. Zbog nezadovoljstva Francuza novim mandatom Ursule von der Leyen i malih izgleda da iznjedre vlastitoga kandidata za predsjednika Komisije iz redova pučana (koji su u Francuskoj pali do političke margine) Plenković je realan kandidat. To što dolazi iz Hrvatske može mu osigurati potporu u državama nove Europe i donijeti prednost u odnosu na grčkog premijera Kiriakosa Micotakisa i maltešku političarku Robertu Metsolu koja, između ostalog, nema iskustva u izvršnoj vlasti.
Vanjskopolitičko iskustvo, pregovaračke vještine i pragmatičnost u međunarodnoj politici stavljaju ga u ravnopravnu utrku s veteranom europske i talijanske politike Mariom Draghijem, a mlađa su mu životna dob i aktualna premijerska pozicija prednosti. No pustimo sad spekulacije o mogućim nasljednicima Ursule von der Leyen, ako njezina kandidatura uopće dođe u pitanje. Politička je realnost da bi odlazak Andreja Plenkovića na bilo koju visoku dužnost u EU bila win-win situacija i za njega i za Hrvatsku kao državu, za HDZ, ali i ukupnu hrvatsku političku scenu.
Dužnost predsjednika Europske komisije bila bi, dakako, sâm vrh tog win-win raspleta, koji će uvelike ovisiti i o rezultatima europskih izbora. Jer to je, budimo realni, pozicija daleko iznad hrvatske političke kategorije. I u slučaju da se ostvari, to bi bio isključivo Plenkovićev, a ne državni rezultat. No hrvatska je javnost (što iz neznanja, što iz nižih pobuda) jednako nekritična prema uspjesima u politici kao i prema onima u nogometu – sve ispod zlata je poraz. U realnim okvirima postoji više pozicija u EU-u koje bi za Plenkovića bile uspjeh u europskoj političkoj areni: predsjednik Europskog vijeća, visoki predstavnik za vanjsku i sigurnosnu politiku… Pa i pozicija povjerenika EK-a sa statusom izvršnog zamjenika predsjednika/predsjednice EK-a za njega ne bi bila europski politički poraz, nego prilika za početak stvaranja nove, europske karijere nakon još jedne (relativne) izborne pobjede. U hrvatskoj politici, kao što su navijestili i ovi izbori, Plenkovićeva karijera može ići samo silaznom putanjom.
Višestruko blagotvoran odlazak
Gledano s pozicija interesa države i njezina demokratskog razvoja, kao i s pozicija političkih stranaka, odlazak Andreja Plenkovića u europsku politiku bio bi višestruko blagotvoran. S obzirom na geopolitičku trusnost našega istočnog susjedstva, s gledišta državnih interesa vrlo je važno imati na utjecajnoj poziciji u EU-u osobu koja dubinski poznaje problematiku. Uz to je negativan saldo proteklih dvaju Plenkovićevih mandata to što je politiku pretvorio u interesnu pragmatiku i sadržajno jednostranačje, usporedivu s vlakom u kojega se nakon izbora ukrcavaju zainteresirani klijenti i od vođe izabrani stranački puleni, a vrata se zatvaraju za sve izvan toga interesnoga kruga. Rezultat su bili letargija i klijentelizam u vladajućem HDZ-u i svođenje političke oporbe na bijes prema vlasti i destrukciju koja je u sljedećem koraku može pretvoriti u minera pruge.
Zahvaljujući ponajviše revolveraškim intervencijama predsjednika Milanovića i posljedičnim izbornim rezultatima unesena je nova dinamika u hrvatsku političku arenu i oslabljena Plenkovićeva svemoć. Njegov odlazak u europsku politiku otvorio bi hrvatskim strankama mogućnost nužnoga političkog profiliranja i stvaranja istinskoga kompetitivnog višestranačja. Kada bi se još nakon predsjedničkih izbora poslalo Zorana Milanovića na neko ljepše mjesto – bila bi to trostruka pobjeda.