Ne, nema Udbe, nema KOS-a, nema tih starih mreža… Postoje samo ljudi i običaji koji se budno brinu za naše dobro. Pa će tako ti ljudi koji nikad nisu u prvom planu i običaji koji ni u jednom zakonu nisu zapisani osigurati da mi i ovaj put izaberemo ono što je za nas najbolje. Onoga ili onu koji će biti najbolji predsjednik ili predsjednica svih nas
Formalnopravno gledano, u ovoj godini imamo još jedne izbore. I to one navodno najdemokratskije. Izravno ćemo birati predsjednika države. Ili predsjednicu, da ne bi bilo diskriminacije. Najizravnije. Bez one mogućnosti da izglasaš Marka, a dobiješ Janka. Jer je tako odlučila stranka, partija, lista, pokret, platforma, štogod... Međutim, i ta posvemašnja sloboda izbora ima svoje granice, definirane starim običajima.
Neću reći da stare strukture ili još gore neka udba ili kos, stara duboka država, i dalje uspješno kontroliraju sve izborne procese u današnjoj Hrvatskoj. Jer to vrlo nazadno i grubo zvuči, kao neka teorija zavjere. Ne, nema Udbe, nema KOS-a, nema tih starih mreža… Postoje samo ljudi i običaji koji se budno brinu za naše dobro. Pa će tako ti ljudi koji nikad nisu u prvom planu i običaji koji ni u jednom zakonu nisu zapisani osigurati da mi i ovaj put izaberemo ono što je za nas najbolje. Onoga ili onu koji će biti najbolji predsjednik ili predsjednica svih nas.
Staž u Partiji
Običaji nalažu da svaki ozbiljan kandidat ili kandidatkinja za predsjednika/cu Republike Hrvatske mora imati barem nešto sitno staža u staroj Partiji. Barem popunjenu pristupnicu, ako se već knjižicu nije stiglo podići u pošti, jer su nastupile tzv. demokratske promjene. Dragi (potencijalni) kandidati, ako ne vjerujete, pogledajte kako je na predsjedničkim izborima 2000. prošao kandidat Dražen Budiša, koji je od studentskih dana bio otvoreno protiv Partije i jugoslavenskog jednopartijskog sustava. Ili pet godina poslije gospodin i uspješni hrvatsko-američki poduzetnik Boris Mikšić, od kojeg su slobodni hrvatski mediji u tjedan dana izborne kampanje lažima i podmetanjima napravili – varalicu, propalicu i nasilnika. I učite iz povijesti.
Dakle, knjižicu valja ozbiljno shvatiti. Ako je kandidat zbilja premlad i nije stigao pribaviti knjižicu, valja mu potražiti barem djedovu knjižicu ili možda noničinu spomenicu. Kao Kolinda, recimo. Čvrsto i ispravno obiteljsko utemeljenje je čak važnije od partijskog staža. I što naša demokratska epoha bude starija, recimo za 50-ak godina, kada će vjerojatno biti teško naći kandidata komu je partijsku knjižicu svečano uručio Mika Špiljak, obiteljsko će nasljeđe ostati jedini pouzdani filtar za predsjedničke kandidate.
Oni koji prođu taj prvi izborni filtar trebaju voditi računa o nepisanom običaju hrvatske demokracije: nikada sva jaja u istu košaru. Pa nije ni 1990. sva Partija prešla u HDZ. Neki su i ostali. Primijenjeno na predsjedničke izbore, to pravilo o jajima i košari znači – kada je (navodna) desnica u Banskim dvorima, (navodna) ljevica demokratski osvaja Pantovčak. Ali, nije baš tako jednostavno kao: HDZ-u vlada, SDP-u ured predsjednika. Ili, Plenkoviću vlada, Milanoviću ured predsjednika. Ima taj predsjednički kandidat i drugih uvjeta koje treba ispuniti. Iznad svega, mora nadomjestiti onaj žal za jugoslavenskom nesvrstanošću, što nije jednostavno nakon što su se raspale i Jugoslavija i nesvrstanost.
Ali može se. Može se tako da predsjednik pokazuje stalni prkos i prezir prema Zapadu, kao u doba njegovih predaka. Da se izruguje EU-u, da NATO doživljava kao imperijalistički pakt, da SAD doživljava kao izvor najvećih zala, a Bijelu kuću zaobilazi u širokom luku, da druguje samo s onima koji ratuju protiv Zapada i manje ili više otvoreno navijaju za Vladimira Putina i Xi Jinpinga, bez obzira na to jesu li politička ljevica ili desnica: od brazilskog ultralijevog Luiza Inácia Lule, preko turskog islamista Recepa Tayyipa Erdoğana do mađarskog Viktora Orbána. Da politiku ‘regiona‘ održava živom preko Milorada Dodika. Da sirovom retorikom posvoji pojmove državnosti i suverenosti i banalizira ih do krajnjih granica. Da time stalno podcrtava Plenkovićevu proeuropsku i prozapadnu notu, iako i za njega politički zapad završava na La Mancheu. I da sve to čini kao da nije isprogramirano i zadano, kao da je to baš njegov – karakter. Zapravo traži se kandidat koji će biti Stipe Mesić nove generacije.
Izbori kao pravi
Zasad imamo četiri najavljene ili objavljene kandidature. Ali, ako ste propustili primijetiti, mi zapravo već imamo predsjednika. Imamo Stipu Mesića novije generacije. Koji ionako nema što raditi ne bude li predsjednik. A sada valja pozvati meštre od spinova da organiziraju izbore. Kao da su pravi. Zbog štednje će i ovaj put primijeniti ‘2 u 1‘ formulu. Da su ujutro savjetnici kandidata u izbornim stožerima, a navečer neovisni analitičari u medijima. Na vama je da pogodite koji je kandidat pravi. I da birate. Slobodno birate.