Eh, kad bi Trump prema europskim saveznicima pokazao barem onoliko poštovanja i takta koje je svojedobno pokazao prema vođi talibana
Velemajstor političko-satiričnog talk-showa i nesmiljeni dugogodišnji kritičar Donalda Trumpa Bill Maher nedavno je otkrio i nekoliko stvari koje su mu se kod Trumpa svidjele. Dopalo mu se kako se u svome prvome mandatu postavio prema vođi talibana Abdulu Baradaru u pregovorima o povlačenju američke vojske iz Afganistana. Na početku videopoziva pokazao mu je snimku njegove kuće iz zraka uz poruku: ‘Znamo gdje si i ako se išta dogodi bilo kojem američkom vojniku, imaj to na umu.‘ No prema van poslana je poruka o jako dobrim razgovorima s Baradarom, gotovo partnerskim.
Taj isti predsjednik Trump, koji je znao tajno najizravnije ucijeniti, a štiteći interese projekta javno pohvaliti čak i vođu talibana, danas vodi otvoreni politički rat protiv (dosad najbližih) europskih saveznika, javno ih ponižavajući. Ako je moguće razumjeti da je njegovo veličanje Putina dobrim dijelom dio pregovaračke taktike, teže je razumjeti čemu služi ponavljanje prijetnji da će Danskoj uzeti Grenland ‘na ovaj ili na onaj način‘. Nije valjda danska premijerka Mette Frederiksen, racionalna socijaldemokratkinja, predana transatlantskoj suradnji i jedna od rijetkih europskih političara/političarki s liderskim kapacitetom, najveći neprijatelj SAD-a? Odmah nakon kineskog vođe Xija?
Uvodni tornado promjena
Donald Trump ušao je drugi put u Bijelu kuću s pripremljenim projektom resetiranja međunarodnog poretka: dokidanjem globalnoga internacionalnog liberalizma i jačanjem uloge država u međunarodnom poretku, prekidom postojećih ratova u sklopu stvaranja nove sigurnosne arhitekture svijeta, pa i Europe, i s projektom društvenog i političkog resetiranja zapadnog svijeta – iz progresivnog wokeizma prema zapadnome novom konzervativizmu.
Njegovih prvih sto dana u Bijeloj kući izgleda kao uvodni tornado promjena koji je zahvatio sva tri područja: u obliku otvaranja mirovnih pregovora, definiranja obrambenih prioriteta i redefiniranja obrambenih obveza i saveza (NATO) te u posljednje vrijeme pokušaja globalnoga gospodarskog resetiranja otvaranjem carinskih ratova. Prebanalno je te vrlo ambiciozne projekte svoditi na puku Trumpovu samovolju, kao što njegovi politički protivnici često čine. Prerano je govoriti o njihovu eventualnom uspjehu ili ih unaprijed osuditi na neuspjeh i proglasiti katastrofom.
No izgledno je da je za uspjeh tih projekata nužna barem iznuđena potpora političke nomenklature država na koje se promjene odnose i nadasve uvjerenje javnosti da su te promjene dobre, važne, nužne. Izgledno je također da je svojom javnom antagonizacijom s EU-om Donald Trump na najboljem putu da od sebe udalji čak i stvarne ili potencijalne europske političke saveznike te da izgubi potporu i onoga malog dijela europske javnosti koja mu je dosad bila sklona usprkos diktatu glavnostrujaških medija. Nepovjerenje i međusobno natjecanje nisu nikakva novost, nego su svojevrsna konstanta u odnosima između SAD-a i Staroga kontinenta. Pritom je Europa bila obično uspješnija u gospodarskoj razmjeni (što Trump preko noći nastoji promijeniti), a u obrambeno-sigurnosnim pitanjima doslovce je slušala i slijedila diktat SAD-a. Ali nisu Trumpovi prethodnici govorili da Europa pljačka Ameriku. I Amerika je mogla uz malo političkog takta preuzeti efektivnu kontrolu nad strateški joj važnim Grenlandom, tiho, u dogovoru s premijerkom Frederiksen, koristeći se iza scene i uobičajenim argumentom snage, a na pozornici demonstrirajući savezništvo. Neukusno paradiranje potpredsjednika Vancea kao nepozvanoga gosta po Grenlandu čini cilj udaljenijim, a Trumpovu administraciju odbojnijom.
Samo se Trump javno hvali
Nije tajna da su i prije rusko-ukrajinskih mirovnih pregovora europski saveznici, iz vrlo pragmatičnih razloga, bili isključivani iz procesa koje vodi SAD. Završnica mirovnog procesa za BiH i Hrvatsku jedan je od primjera. Ali Clinton ih nije javno obezvrjeđivao, već je, naprotiv, javno potencirao to nepostojeće savezništvo. Nije prvi put da države nastoje neizravno naplatiti svoju vojnu i humanitarnu pomoć. No samo se Trump javno hvali da će vojnu pomoć Ukrajini uvjetovati sporazumom o mineralima. Kad bi prema europskim saveznicima pokazao barem onoliko poštovanja i takta koje je svojedobno pokazao prema vođi talibana, resetiranje američko-europskih gospodarskih odnosa i gradnja nove europske sigurnosne arhitekture imali bi mnogo bolju perspektivu. Ponižavanjem (europskih) saveznika i javnim prijezirom prema njima Trump ne zabija samo povremene autogolove, nego sve više izgleda kao da igra za protivnički tim.