Vlada alias Stožer, može i obrnuto, uspjela si je kupiti tek nekoliko dana mira s novim mjerama s obzirom na to da je skupina zabrinutih građana u kutama, poduprta nekim gađanima bez kuta, odmah prozrela njen jeftin štos s bacanjem ugostitelja pod vlak. Ipak je to krema hrvatske inteligencije, znanstvenici, liječnici i analitičari najvišeg ranga koje se ne može namagarčiti prizemnim prijevarama iz đavolje državne kuhinje.
Pisma su zadnjih dana počela frcati na sve strane, više ih je nego u epistolarnom romanu, a u jednom od njih 26 uglednih stručnjaka (od kojih petero članova Znanstvenog savjeta uredno šuti na sastancima, pa onda potpisuje pisma u javnosti) poziva Vladu da učini nešto (apel inače i ne obiluje baš upotrebljivim i jasnim prijedlozima), jer je zdravstveni sustav već treći mjesec na rubu kolapsa, premda i oni, kao i svi pasionirani skribomani u posljednje vrijeme, uočljivo izbjegavaju prljavu riječ na L. Nikako im nije jasno zašto se ne učini više na sprječavanju širenja zaraze, pa pozivaju na 'najoštrije mjere kontrole epidemije koje su u Hrvatskoj politički i ekonomski moguće'.
Problem je, naravno, što ovo otprilike i jesu najoštrije mjere kontrole koje su u Hrvatskoj politički i ekonomski moguće. Recesija? Eksplozija nezaposlenosti? Deflacija? Pad potražnje? Porast nenaplativih potraživanja i kolaps bankarskog sustava? Nemogućnost plaćanja najosnovnijih računa velikog broja građana? Blokade računa? Nelikvidnost tvrtki? Ne razumijem, češu se po glavi novopečeni autori.
Pa, dopustite da pojasnim, iako trošim vrijeme i riječi na ljude koji u velikom broju slučajeva cijeli svoj život nisu razmišljali odakle dolaze njihove plaće, radna mjesta i sredstva za rad jer, istini za volju, nikada nisu niti morali. To se jednostavno događalo. Kad se takve stvari učilo na satovima Politike i gospodarstva u osnovnoj školi, naši kreatori apela i poziva nisu slušali jer su bili zabavljeni cijepanjem atoma i rezanjem žaba. Osim, dakako, Ivana Đikića koji je pozorno slušao na svakom satu, pa sada samouvjereno može govoriti i o ekonomiji, zato je dobio slobodan sat danas. Dapače, općenito ne prestaje govoriti.
S pandemijom koronavirusa bori se javno zdravstvo, financirano javnim novcem, kao u cijelom civiliziranom i manje civiliziranom svijetu. Javno u ovom slučaju znači državno. Država financira kompletni zdravstveni sustav, pored mirovina, plaća javnih zaposlenika, škola, fakulteta, staračkih domova, policije, vojske, vatrogastva, infrastrukture i niza drugih troškova, a za to novce u pravilu dobiva iz dva izvora – kroz poreze i zaduživanjem.
Oko 60 posto hrvatskog proračuna puni se nečime što se naziva porez na dodanu vrijednost, možda ga znate kao PDV, odnosno porezom na ekonomsku aktivnost. Opet maksimalno jednostavno, na svakodnevno odvijanje svih ekonomskih procesa u društvu, od kupovine kave, do ugovaranja odmora na Maldivima. Svako mijenjanje ruku nekog proizvoda ili usluge, generira u konačnici spomenuti PDV. Tu su još neki prihodi, no dovoljno je reći da bez PDV-a nema zapravo niti proračuna. Ako nema te aktivnosti, a u lockdownu je definitivno nema, hrvatski proračun prazni se strelovitom brzinom, možda čak i brže nego što se širi koronavirus.
Kada je proračun prazan ili drastično smanjen, država nema novca za financiranje svojih obveza, među koje spada, počinjete sada shvaćati, zdravstveni sustav. I inače debelo preskup za hrvatske mogućnosti, prema svježem izračunu on je ove godine koštao dodatnih milijardu kuna više nego prošle zahvaljujući borbi protiv koronovirusa. Konkretnije, to su plaće za zdravstvene djelatnike, održavanje bolnica, lijekovi, medicinski uređaji, kisik, pusta zaštitna oprema, prekovremeni i bonusi za vrijedne borce protiv Covida itd., s tim da najgore tek stiže. Cjepiva će, prema procjenama, krhki hrvatski proračun koštati golemih 400 milijuna eura ili nekih tri milijarde kuna. Država pored toga mora financirati sve one djelatnosti koje je zatvorila. Ne samo kako bi spriječila potpuni kolaps ekonomskog sustava, već i zato što bi u protivnome bila izložena vrlo neugodnim tužbama.
Kako bi stvari ostale maksimalno jednostavne, neću niti ulaziti u širi problem multiplikacije negativnih efekata kroz ekonomiju, poput dugotrajno depresirane potrošnje i investicija, pogonskog goriva ekonomije, uslijed straha tvrtki i građana od skore budućnosti, čemu posebno pomažu razna javna pisma ispunjena histerijom i gorčinom, kao niti zašto se to vrlo lako pretvara u začarani krug iz kojeg se godinama ne mogu iskobeljati niti daleko uspješnije ekonomije od hrvatske. Ili spominjati šire društvene probleme, poput narušenog kolektivnog mentalnog zdravlja, nepovratno izgubljenih ključnih trenutaka u odrastanju djece i mladeži, porasta nasilja u kući, rastakanja vezivnog tkiva tvrtki zbog rada od doma, porasta debljine i fizičkog propadanja zbog, opet, rada od doma, raskola u društvu po raznim linijama i ostalih nuspojava 'najstrožih mjera'. Pa je tu sekundarni efekt zatvaranja kafića i restorana na takozvani footfall, odnosno promet ljudi kroz trgovine u blizini kafića. Umrtvljeni grad bez okupljanja po kafićima i restoranima znači prazne trgovine koje, iako otvorene, uglavnom zjape prazne cijeli dan. Ali, kažem, neću sad o tome.
Zasada je rupa u proračunu oko 30 milijardi kuna (za referentnu točku, ukupni rashodi proračuna kreću se oko 150 milijardi kuna), no ta će brojka, kada se sve zbroji i oduzme, vjerojatno biti veća. Država će je pokušati zakrpati djelomično europskim novcima na koje može u najboljem slučaju računati u nekom trenutku tijekom sljedeće godine, djelomično svježim zaduživanjem. Dakle, novcima koje će porezni obveznici Republike Hrvatske jednom morati vratiti, što će biti dosta teško ako ih lockdowni bace na prosjački štap. Uvjeti zaduživanja su sada relativno povoljni, no zaduživati se ne može unedogled, pogotovo ne ekonomija toliko neuvjerljiva koliko je hrvatska. Dapače, u krajnje nezgodnom obratu sudbine, što je situacija u ekonomiji lošija, to su uvjeti za dobivanje toliko potrebnog novca teži. Tko bi rekao, ali tako je. Recimo, stoga, da ovdje negdje treba tražiti objašnjenje za vladinu nevoljkost prema uvođenju 'najoštrijih mjera koje su u Hrvatskoj politički i ekonomski moguće'. Ne toliko jer je puna zlih ljudi, koliko zato što vode računa o široj slici od fah-idiota koji ne vide dalje od stetoskopa ili laboratorijske tikvice.
Da ponovimo onda što smo do sada naučili. Borbu protiv Covida financira država. Zatvorene djelatnosti financira država. U normalnim okolnostima situacija je obrnuta i otvorene djelatnosti financiraju državu. Zbog obustavljene gospodarske djelatnosti država paralelno ima manji prihod i veći rashod. Zbog borbe protiv pandemije, država ima još veći rashod nego inače i još uvijek onaj manji prihod iz ranije stavke. Prvi, inače tragično promašeni lockdown, već je duboko ranio hrvatski proračun i pokazao da se ekonomiju vrlo lako ugasi, ali daleko teže upali. Drugi Iockdown kakav baraža pisamaca traži, iako tobože ne traži, potpuno bi ga uništio. I još jednom, najjednostavnije moguće. Lockdown briše ključne prihode države. Bez tih prihoda nema borbe protiv Covida, na rubu pucanja sustava ili bez ruba. Ako mislite da si velike ekonomije mogu priuštiti lockdowne, u krivu ste, ne mogu, s izuzetkom Njemačke, ali investitori ne mogu zamisliti njihov bankrot, tim više što im Europska središnja banka, odnosno Fed u SAD-u, proizvodi novac po potrebi. Hrvatski bankrot, s druge strane, mogu bez problema zamisliti. Jasnije ili da idem po bojice?