Lider pokreće akciju ‘Dajte da radimo!‘ Želimo osvijestiti Vladu i sve koji odlučuju da je krajnje vrijeme da se gospodarstvo otvori! Naime, svaki dan imamo priliku čuti i vidjeti primjere kako se jednima omogućavaju puno blaže mjere, a drugima ne. I zato želimo čuti vaše primjere nepravednih postupaka. Komentarom Vanje Figenwalda krećemo s akcijom #dajtedaradimo (Tin Bašić, urednik portala lider.media)
Da je netko slučajno kao rješenje prevelikog broja poginulih u prometnim nesrećama predložio ukidanje svog cestovnog prometa od nekoliko mjeseci, možda i godina, otpisali bi ga kao idiota. Interesantno, kada je netko predložio ukidanje više-manje života kao način borbe protiv virusa, dobio je pljesak i ostvarenje svoje ideje. Štoviše, kako vrijeme odmiče ovaj opsceni socijalni eksperiment koji ostavlja spaljenu zemlju iza sebe i nepodnošljive troškove u psihološkom, sociološkom, ekonomskom i političkom pogledu neprekidno dobiva novi rok trajanja. Ono što je počelo kao privremena mjera na 30-ak dana života u izolaciji 'kako bi se spasili životi', u međuvremenu je postalo 'novo normalno', odnosno stvarnost na koju bi se, kao, trebalo priviknuti.
Priviknuti se na eliminaciju jednog od najvažnijih građevnih elemenata ljudskosti – društvenosti. Na pretvaranje najobičnijeg izlaska iz kuće u predstavu. Milijuni godina evolucije u kojoj je potreba za neposrednom interakcijom, ljudskim kontaktom i druženjem, za čoporom, tako bi preko noći trebali biti pucketanjem prstiju zamijenjeni paralelnom stvarnošću u kojoj se svaki društveni kontakt svodi na neugodnu nužnost. Na pomno izrežiran događaj s precizno napisanim scenarijem koji se mora poštovati u slovo. Na gledanje svijeta od prije par mjeseci sa sjetom u očima i dojmom da se radi o nekom dalekom, zaboravljenom vremenu. Na pokazivanje papira nekog činovnika svaki put kada želimo izvan mjesta prebivališta. Na mrtvačku tišinu gradova iza 20 sati. Na život u trajnom strahu. Na bizarnu simulaciju života.
U samo mjesec dana, epidemiolozi su uz blagoslov obezglavljenih političara i temeljem nikad nepouzdanijih informacija uspjeli iz života odstraniti gotovo svu radost i pretvoriti ga u puko preživljavanje od dana do dana s potpuno nejasnim ciljem ('sljedeća dva tjedna su ključna').
'Ubojica staraca'
Sa svakim novim danom postaje jasno da su Šveđani jedini narod Europske unije koji je došao do razumnog zaključka – opća karantena nema smisla. Zaustavljanje kompletnog života na nekoliko mjeseci, samo da bi se tu vježbu ponavljalo tko zna koliko puta, suludo je. COVID-19 nije kuga, već 'ubojica staraca', barem toliko sada znamo, i zaključavanje ljudi mlađih od 60 godina u kućne pritvore promašeno je (prema podacima WHO-a, na području Europe 95 posto preminulih je starije od 60, preko 50 posto starije od 80). Pa je možda umjesto propisivanja razmaka na terasama, broja ljudi u autobusima i količine kontakta između djece u vrtiću, trebalo tako pažljivo razraditi mjere zaštite za staračke domove i organizirati adekvatnu zaštitu te rizične skupine, ne ih ostaviti na milost i nemilost virusa kao što je, da se ne lažemo, napravljeno. Dobna struktura mrtvih to sada snažno sugerira.
Jednako tako, švedska odluka da teret odgovornosti prebaci na pojedince sasvim je opravdana. Ljudi u slučaju koronavirusa moraju odgovarati za svoje zdravlje i zaštititi sami sebe kao što to čine sa svim ostalim zdravstvenim problemima. Pretilim ljudima nije zabranjen ulaz u fast food ili slastičarnicu, pušačima nije zabranjeno kupovanje duhanskih proizvoda, kroničnim alkoholičarima nije zabranjeno konzumiranje alkohola itd. Odakle, onda, odjednom kolektivizacija odgovornosti za koronavirus? Kada ste bezbroj puta upozoreni da spadate u rizičnu skupinu i da nepoštivanjem određenih mjera opreza ugrožavate svoj život, a vi to zanemarite, teret krivnje valjda pada na vas, ne na cijelo društvo. Primjerice, borba protiv alkoholizma u Americi zabranom prodaje i konzumacije alkohola ušla je u povijest kao jedna od najglupljih zakonodavnih odluka svih vremena.
Katastrofu već imamo
Ako psihološke i sociološke efekte zasad uglavnom možemo definirati opisno i intuitivno (doduše, 50 hospitaliziranih u jednom tjednu zbog psihičkih poteškoća u Zagrebu dosta govori o pandemiji i potresu), ekonomske zato možemo puno pouzdanije kvantificirati. A te brojke su apsolutno zaprepašćujuće. Sada više ne govorimo o 30, 40 dana, nego o ostatku godine, možda i cijeloj sljedećoj (najnovije procjene govore o dvogodišnjem trajanju epidemije), iako prvi gospodarski podaci jasno pokazuju da si jedna Hrvatska nije mogla priuštiti niti ovih 40-ak dana. Ako je u 'prvoj rundi' izgubljeno skoro deset posto BDP-a (po mnogim ekonomistima blaga procjena), povećan deficit za 25 milijardi kuna i javni dug na 86 posto, onda nije teško pretpostaviti koliko bi koštalo nastaviti u tom tonu ili ponavljati karantene. Ili ovako, ako već sada najjača ekonomija Europe pretpostavlja oporavak tek početkom 2022., jasno je kamo prolongiranje ili ponavljanje rigoroznih mjera vodi. To više ne bi bila katastrofa jer katastrofu već imamo, to bi bila kataklizma, ne samo ekonomije, već i društva u cjelini.
Radnici se tako mogu veseliti budućnosti bez hrane, poduzetnici poslovanju s gubitkom, ne nužno i životu bez koronavirusa. Propast golemog dijela gospodarstva, sasvim zajamčena, znači enormnu nezaposlenost, bijedu, beznađe i besperspektivnost, ali i krah javnih financija, pa time u konačnici i sposobnosti zdravstvenog sustava da ljude zaštiti od obične prehlade, kamoli od koronavirusa. Recimo, kako će slomljena državna blagajna platiti sva ta spasonosna cjepiva koja navodno samo što nisu stigla i bit će potrebna u velikim količinama? Je li se netko možda zapitao kako će karantena funkcionirati u situaciji visoke nezaposlenosti? Kada radnici očajnički traže poslove u drugim gradovima i državama jer ih ne mogu naći u svojima? Kako ćete nekome tko nema kako platiti kredit, najamninu, račune i hranu objasniti da ne može napustiti svoje mjesto prebivališta? Otići potražiti posao u drugu državu gdje ga možda ima?
'Umrijet ćemo od gladi'
Ovo nikada nije bio izbor između života i ekonomije, nego između jednih života i drugih života jer je ekonomija sačinjena od života. Ona nije nekakakva apstrakcija odvojena od ljudi, ona je sublimacija naše svakodnevice, ona jest život. 'Tvornice se moraju ponovno otvoriti ili ćemo umrijeti od gladi, umjesto od COVIDA-19', sumirao je bivši talijanski premijer Matteo Renzi.
Što se argumenta o slušanju stručnjaka tiče, nikad nije imao manje temelja. Kojih stručnjaka? Onih iz Švedske ili onih iz Hrvatske? Onih iz Koreje ili iz Italije? Onih koji kažu da virus reagira na toplo i vlažno ili onih koji uvjeravaju da ne? Onih koji savjetuju maske ili onih koji kažu da nisu potrebne? Onih koji tvrde da se virus zadržava tjednima na nekim podlogama ili onima koji ga usred žarišta nisu baš nigdje našli? Onima koji rastjeruju šetače, ali dopuštaju vjerske procesije i objašnjavaju kako se virus širi kroz teniske loptice? Zaista, kojim bi to stručnjacima trebalo pokloniti bespogovorno povjerenje? Biti stručnjak, naime, ne znači automatski biti u pravu. S obzirom na to da možemo birati omiljene stručnjake, ja evo biram švedske. Njihovo stručno mišljenje mi se više sviđa.
'Za vaše dobro' i 'privremeno'
U tom smislu, zabrinjavajući razvoji događaja u politici već su uočljivi, na što djelomično upozorava i nedavni uvodnik Financial Timesa. Odluke s ovako dalekosežnim posljedicama na cjelokupno društvo ne mogu donositi isključivo epidemiolozi, kao što u ratu upravljanje državom ne preuzima vojska zato što se dobro razumije u rat. Političari moraju donositi odluke, ne ih jednostavno potpisivati, s tim da prije donošenja te odluke moraju propitati i sami odlučiti koliko imaju smisla. Ovakvo bezuvjetno prepuštanje ključnih poteza do jučer anonimnim znanstvenicima kakvo je u Europi napravljeno, nedopustivo je, pogotovo kada su vođeni tipičnom doktorskom logikom prema kojoj se bez razmišljanja isplati spasiti život čovjeku čak i ako to znači rezanje ruku i nogu. Još je gore ako gomilica drugorazrednih partijskih funkcionera postane de facto vlada, a glavni epidemiolog zamjena za premijera. O olakom dokidanju temeljnih ljudskih prava 'za vaše dobro' i 'privremeno' da se i ne govori. Svaka diktatura počela je za vaše dobro i privremeno.
U takvim uvjetima govoriti o spašavanju života u boljoj varijanti je naivno, u goroj cinično. Na milijune umrlih od gladi svake godine niti ne trepnemo. Za stotine tisuća umrlih od gripe ne bismo prekinuli niti drijemanje, kamoli život i ekonomiju. Zbog poginulih u prometnim nesrećama ne zabranjujemo promet cestama. Osim toga, spašavanje jednog života naprosto se ne može plaćati s deset drugih. Od ekonomskog kolapsa kakav slijedi bit će uništeno daleko više života, ali to nije jedini trošak. Za primjer, nedavna procjena u Velikoj Britaniji kaže kako bi 16 tisuća ljudi moglo umrijeti u sljedećih godinu dana od raka zbog usmjerenosti zdravstvenog sustava na COVID-19 i izostanka pravovremenih dijagnoza i tretmana.
Ljudi umiru jer nemaju wc-školjke
Uopće, tek će kroz tko zna koliko sljedećih godina postati jasnije koliko je u životima koštala 'borba' protiv koronavirusa (bježanje i skrivanje po definiciji nije borba, inače) i tko je sve žrtvovan na tom oltaru. Uostalom, otkada to Zapad mari toliko za ljudske živote? Hrpetine ljudi godišnje u svijetu umire od gladi, malarije, TBC-a, ratova, pa čak i nedostatka minimalnih sanitarnih instalacija. Ljudi umiru jer nemaju wc-školjke. Možda je ipak stvar u tome da su ovo 'naši' mrtvi, a ne 'njihovi'? Sjetimo se samo inicijalnih reakcija Zapada na izbijanje epidemije u Kini. Je li netko pozivao na borbu protiv te pošasti po svaku cijenu, pa i zaustavljanjem svega? Na ulijevanje bilijuna, trilijuna, kvadrilijuna na hitno nalaženje cjepiva i tretmana? Ili su se po kuloarima zapadnih prijestolnica podsmjehivali 'nesposobnim Kinezima' uz uvjerenje da se 'ovdje to ne bi nikada dogodilo'? Zapadu je stalo do spašavanja života? Stvarno? Prvi glas.
Kako bilo, ponavljati karantenu realno ne možemo, ali realno već mjesecima nije kriterij. Svako sljedeće zaključavanje i zaustavljanje života napravilo bi nesagledivu, možda i nepopravljivu štetu u svakom pogledu i to je kristalno jasno. Pitanje je i izvedivosti zato što je za ovu rundu postojao pristanak velikog dijela populacije, no to u slučaju ponavljanja više nije zajamčeno i šetanje ljudi od karantene do karantene u nekom će trenutku rezultirati eksplozijom nezadovoljstva. Ne u Hrvatskoj, ali u nekim drugim državama svakako. Uglavnom, razumne mjere zaštite i opreza da, zabrane života nikako jer to nije život.