Vlasnici klubova više ne žele dijeliti svoj profit s Uefom i Fifom i neće željeti s njima dijeliti ni svoje nogometne gladijatore. I to bi bio početak američkoga sportskog modela, u kojemu nema ni nacionalnog identiteta, ni strasti, ni države i njezina nogometnog ponosa – samo novac i profit
Nakon najave osnivanja europske Superlige nogomet je ponovno postao najvažnija stvar na svijetu. Barem u svome europskom dijelu. Ne pamtim kada je nešto tako ujedinilo europsku političku elitu od Borisa Johnsona preko Emmanuela Macrona do Viktora Orbána ili Andreja Plenkovića kao najava šefova najjačih europskih klubova da osnivaju svoju zatvorenu ligu, ekskluzivno društvo za svoje nogometne gladijatore čija je jedina zadaća maksimirati profit za vlasnike klubova.
Na zatvorenoj listi europskih superklubova našlo se šest britanskih (Manchester United, Liverpool, Manchester City, Arsenal, Chelsea i Tottenham), po tri španjolska (Real Madrid, Barcelona, Atlético Madrid) i tri talijanska (Juventus, AC Milan i Inter), a navodno se očekuju odgovori još tri kluba. Nagađalo se da su to njemački Bayern i Borussia Dortmund i francuski PSG, što je zasad opovrgnuto.
Što to zapravo znači? Najjednostavnije, da je profit došao po svoje. Znači da vlasnici klubova više ne žele dijeliti svoj profit s dosadašnjim međunarodnim nogometnim sustavom (Uefa i Fifa), a posljedično neće željeti s njim dijeliti ni svoje nogometne gladijatore, koji su baza za stvaranje tog profita. I to bi bio kraj (europskog) nogometa kakav smo poznavali, a početak američkoga sportskog modela, u kojemu više nema ni nacionalnog identiteta, ni strasti, ni države i njezina nogometnog ponosa – samo novac i profit.
Nogomet – više od igre
Najoštrije su reagirali u Velikoj Britaniji, kolijevci europskog i svjetskog nogometa. Premijer Johnson poslao je zajedničku poruku s francuskim predsjednikom Macronom da će njihove vlade poduprijeti sve pokušaje da se onemogući stvaranje 'kontroverzne europske nogometne Superlige'. Upućeni izvori tvrde da će se sa sličnim porukama oglasiti i španjolski i talijanski premijeri. Iz korote se javio i princ William, koji je ujedno i predsjednik britanskoga nogometnog saveza, izrazivši 'zabrinutost navijača' zbog štete koja može nastati 'za igru koju volimo'. Najdalje je otišao ministar kulture Oliver Dowden, optuživši vlasnike klubova da 'stavljaju novac ispred navijača' i poručujući im da su oni samo 'privremeni skrbnici' tih klubova najavivši daljnje korake vlade da spriječi Superligu.
Odjednom se praktički cijeli europski politički establishment prisjetio koliko je nogomet više od igre, koliko je moćno sredstvo za izgradnju nacionalnog identiteta, koliko je snažno marketinško sredstvo za pozicioniranje države, s koliko se ponosa dolazilo na polufinalne ili finalne utakmice svojih nacionalnih vrsta na europskim ili svjetskim prvenstvima, kakav je naboj proizvodilo natjecanje njihovih klubova u europskim ligama… Uostalom, prisjetimo se samo hrvatske nogometne reprezentacije: njezini uspjesi 1998. i 2018. bili su najmoćnije marketinško sredstvo za vanjsko pozicioniranje države i unutarnju pozitivnu mobilizaciju (na kojima se nažalost nije ništa gradilo).
Koronakriza ubrzala proces
Ali slijedeći načelo da nije važno čiji je kapital i trčeći za visokim ciframa, europski se nogomet prodao onome tko dade najviše. Kada pogledate vlasničku strukturu tih famoznih 12 klubova Superlige, tu su američke banke i fondovi, ruski oligarsi, arapski šeici, kineske korporacije, pokoji europski milijarder… Iznimka je bila Njemačka, u kojoj je nogomet postavljen kao brižno uređen sustav od kadeta do nacionalnog Elfa i koja nije puštala da strane milijarde preuzmu klubove. Uostalom, zbog poznatoga povijesnog nasljeđa, nogometna reprezentacija je u Njemačkoj središnji kolektiv za iskazivanje nacionalnog identiteta. I za razliku od Velike Britanije, Italije ili Španjolske Njemačka je, uz mnogo skromnije ugovore nogometnih zvijezda, sačuvala svoje klubove i svoj nogomet.
Kriza u najvećim klubovima proizvedena koronom samo je ubrzala proces: iskorak prema amerikanizaciji europskog nogometa i potiranju njegove kulturne i nacionalne dimenzije. Tko će pobijediti u ovoj utakmici između logike profita i kapitala na jednoj i europskog nasljeđa na drugoj strani, zasad je nezahvalno prognozirati. Europski vođe zasad su pokazali iznimnu odlučnost da obrane europski nogomet. No da vam je netko prije mjesec dana rekao da će predsjednik madridskog Reala Florentino Pérez, klasična institucija španjolskog i europskog nogometa, predložiti da se utakmice skrate zbog televizijskih prava i nemogućnosti mlade generacije da drži koncentraciju 90 minuta, pomislili biste da je neka zabuna. Ali milijarde mijenjaju ljude i uvjetuju njihove postupke.