Različite i međusobno suprotstavljene koncepcije EU, u rasponu od federalne naddržave do saveza suverenih država, mnogo su dublje od aktualnog sukoba na relaciji Bruxelles – Varšava, ali velikim će se dijelom voditi na pitanju mjerodavnosti između Suda EU i nacionalnih sudova
Ovo nije priča o Polexitu, jer dok je EU, Polexita neće biti. Izlazak Poljske bio bi, naime, početak kraja EU. Ovo je priča o političkoj bitci za buduće ustrojstvo EU u kojoj je fama o Polexitu samo pogonsko gorivo. Ta bitka između koncepcije EU kao postmoderne naddržave ili EU kao saveza država vodit će se velikim dijelom na pitanju mjerodavnosti između Suda EU i nacionalnih sudova.
Nova fama o Polexitu pokrenuta je nakon nedavne presude poljskoga Ustavnog suda prema kojoj Sud EU nije nadležan donositi presude o poljskim zakonima kojima se određuje način imenovanja sudaca i ustroj poljskog pravosuđa. Jer, takve ovlasti Poljska važećim europskim ugovorom nije dala sudu EU. U interpretaciji zapadnoeuropskoga političkog i medijskog mainstreama, Poljska time krši temeljnu vladavinu (EU) prava i europske demokratske standarde. Uz briselske strukture vezani šef aktualne poljske oporbe Donald Tusk odmah je organizirao prosvjede protiv Polexita. Vrlo načelno, ali i vrlo supstancijalno pitanje odnosa europskog i nacionalnih sudova odmah je dobilo svoj politički folklor. Sukladno osobnim političkim afinitetima akteri na javnoj sceni se u ovom političko-sudbenom sukobu opredjeljuju – za Bruxelles ili za Varšavu.
I Nijemci su 'rušili' EU
No različite i međusobno suprotstavljene koncepcije EU, u rasponu od federalne naddržave do saveza suverenih država, mnogo su dublje od aktualnog sukoba na relaciji Bruxelles – Varšava. Njemački Ustavni sud više je puta donosio presude zasnovane na gotovo istovjetnoj argumentaciji – čuvanju njemačkog ustava. Primjerice, lani je njemački Ustavni sud presudio da je Sud EU djelovao izvan svog mandata kada je (temeljem odluka Europske komisije) dao široke ovlasti Europskoj središnjoj banci za prikupljanje novca u europski fond za oporavak nakon koronakrize. Budući da je kao glavni financijer predviđena Njemačka središnja banka (Bundesbank), njemački Ustavni sud zatražio je obrazloženje zahtjeva za traženih dva bilijuna eura. I ta je presuda, dakako iz krugova pobornika EU-naddržave, odmah proglašena – rušenjem EU.
EU se nije srušio, ali presudom za presudom markira se područje mjerodavnosti Suda EU. Poljska i njezin Ustavni sud dakako nisu imali ništa protiv da Njemačka uplati najveći dio od dva bilijuna eura u zajednički fond za oporavak. Ali zato sada, zajedno s Mađarskom, traže od Suda EU da ukine novu mjeru EU koja predviđa uskraćivanje sredstava iz tog fonda za oporavak državama koje prema njegovu mišljenju krše vladavinu prava. Njemačka vlada i njemački Ustavni sud izvjesno neće osporavati tu novu mjeru EU, jer nije u njihovu političkom interesu (Vlada), niti ih se tiče (Ustavni sud). Međutim, u svim tim interesno uvjetovanim političkim sukobima, u kojima i promatrači navijaju za 'svoju stranu', postoji jedan zajednički nazivnik: praktički svi ustavni sudovi država članica EU protive se jednostranom i ad hoc širenju mjerodavnosti Suda EU na nacionalna pravosuđa.
Ustavni suci iznad politike
U tom sporu u vezi s nadležnosti između ustavnih sudaca i briselske birokracije ja sam na strani ustavnih sudaca kao ipak najmjerodavnijih arbitara u europskoj državnoj tradiciji. Evo i nekoliko primjera zašto. Primjer prvi: 'presudu' koja je de facto omogućila međunarodno priznanje Hrvatske donijela je ujesen 1991. jednoglasno 'Badinterova komisija', sastavljena o petero europskih ustavnih sudaca. Predsjednik komisije i francuskog Ustavnog suda Robert Badinter donio je presudu koja je bila potpuno suprotna politici njegova prijatelja i francuskog predsjednika Françoisa Mitterranda. Da je 'presuda' prepuštena europskim političarima, možda bi još uvijek vijećali. Primjer drugi: nadnacionalni (UN-ov) Haaški sud za ratne zločine dočekan je s velikim nadama i očekivanjima. No djelovao je kao međunarodna birokracija ovisna o svojim financijerima i politički utjecajnim državama i doslovce počeo izmišljati nove 'zakone', prema političkim potrebama. I… postao nevjerodostojan. Primjer treći: poznati francuski međunarodni pravnik Alain Pellet bio je jedan od pokretača osnivanja Haaškog suda. Ali nije se ustručavao kritizirati njegovo izmišljanje novog prava, izlaženje iz vlastita mandata i ulaženje u prostor državnog suvereniteta.
Primijenjeno na sadašnja nadmetanja u vezi s budućim ustrojstvom EU to znači: političarima je ostavljeno široko polje za nadmetanje i dogovore. Ali ne iznad ustava i ne bez pravorijeka ustavnih sudaca predmetnih država. Jer, stabilan EU ne može se (iz)graditi političkim nasiljem. Prije će popucati iznutra.