S obzirom na poslovičnu nezainteresiranost Andreja Plenkovića za transatlantsku političku komponentu i jačanje hrvatsko-američkoga strateškog partnerstva, PR prikazanje državnog i vojnog vrha na ‘Harryju Trumanu‘ u ovom je trenutku ispunilo funkciju. Poručeno je: mi smo lojalni
Na prigodnoj PR turneji, nakon također prigodne NATO-ove pomorske vježbe 'Neptun Strike' u Jadranu, američki nosač zrakoplova 'Harry Truman' doplovio je do Splita. Baš kako i priliči na vrhuncu hibridnog rata između Rusije i SAD-a (za kormilom NATO-a) za (re)definiranje svojih zona utjecaja. Trenutak je to kada pravila ratne igre naprosto zahtijevaju pokazivanje vlastite prisutnosti kad je o velikima riječ (SAD, Rusija) i nedvosmisleno iskazivanje svrstanosti kada je riječ o manjima i malima.
I dok su splitski i okolni ugostitelji s radošću dočekivali brojnu posadu s 'Trumana', a razdragani mornari i piloti uzvraćali ljubaznost domaćinima hvaleći splitske kulturne znamenitosti, državni vrh predvođen predsjednikom Vlade Plenkovićem dobio je prigodu popeti se na 'Trumana' i razgledati iznutra to čudo vojne moći, tehnike i tehnologije. Ali uz to je išla i obveza iskazivanja neupitne partnerske lojalnosti. Premijer Plenković je obavio zadatak, poručivši da 'ovaj posjet predstavlja dokaz kvalitetnih strateških odnosa koje Hrvatska ima sa SAD-om'.
Prikriveno Milanovićevo 'šaranje'
S obzirom na poslovičnu nezainteresiranost Andreja Plenkovića za transatlantsku političku komponentu i za jačanje hrvatsko-američkoga strateškog partnerstva utemeljenog na geopolitičkim datostima, ovo PR prikazanje državnog i vojnog vrha na 'Harryju Trumanu' u ovom je trenutku ispunilo funkciju. Poručeno je: mi smo lojalni. I prikrilo se da na Pantovčaku imamo predsjednika Milanovića, koji, da se poslužimo njegovim rječnikom, 'jako šara, brate' vanjskopolitički: u aktualnom hibridnom ratu između SAD-a i Rusije svrstava se javno uz Putina (još izrazitije nego Viktor Orbán, samo srećom bez osobitih ovlasti), u BiH brani Putinova pijuna Milorada Dodika nasuprot EU i SAD-u, kao šef oporbe odbio se 2008. u Zagrebu susresti s američkim predsjednikom Bushom (koji je Hrvatsku uveo u NATO), kao predsjednik Vlade od 2011. do 2015. širom je otvorio vrata suradnji s Rusijom (od energije do strateških vojnih nekretnina). A onda je opet, posljednjih mjeseci, u svojim javnim istupima zagovarao javno hrvatsko-američku vojnu suradnju, iz zaborava izvukao i gotovo isforsirao u posljednji trenutak kupnju američkih oklopnih vozila Bradley (bez koje Hrvatska ne bi ispunila svoje obveze modernizacije pješačke vojske dane NATO-u), požuruje gradnju hangara za darovane američke borbene helikoptere Black Hawk, predlagao je izravnu nagodbu sa SAD-om za kupnju borbenih zrakoplova….
Ukratko, aktualno je stanje u hrvatskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici stanje neke slučajne (ili ipak koordinirane?) nesvrstanosti, koje na trenutak prestaje tek nakon što SAD postavi rok ili zatraži izričito izjašnjavanje (LNG, kupnja Bradleyja…).
Kalkuliranje u vanjskoj politici i izboru savezništava uobičajena jej pojava. Nije neobično i da zahvalnost u međunarodnim odnosima kratko traje. Uza sve to, ovakav odnos pritajene nesvrstanosti i iznuđenog savezništva kakav Hrvatska pokazuje prema SAD-u vrlo je neobičan u međunarodnim odnosima. Naime, sve svoje glavne strateške ciljeve Hrvatska je ostvarila uz presudnu potporu SAD-a (jer je to bio i njihov interes): oslobađanje i mirnu reintegraciju državnog teritorija (1995. – 1998.), članstvo u NATO-u (bez kojeg bismo se već utopili u proruski 'region'), članstvo u EU (bez kojeg bismo već bili dio 'srpskog sveta').
Teško razumljiva odbojnost
A osim premijera Ive Sanadera, koji je promovirao transatlantsko partnerstvo, premijerke Kosor, koju je SAD doslovce održavao u Banskim dvorima i na EU putu, kratkog premijerskog mandata Tihomira Oreškovića i prvog dijela mandata Kolinde Grabar-Kitarović, u posljednja dva desetljeća ni u Banskim dvorima ni na Pantovčaku nismo imali vođe kojima bi bilo stalo do hrvatsko-američkoga strateškog partnerstva. A bez tog partnerstva Hrvatska i dalje ne može ostvariti sigurnost svojeg zaleđa, niti može zaštititi položaj Hrvata u BiH. Bez američke političke suglasnosti ne može čak ni ući u Schengen, koji je naoko čisto europska stvar. Iz pozicija hrvatskoga državnog interesa teško je razumjeti hrvatsku trajnu odbojnost prema jedinom partnerstvu koje joj osigurava zaštitu vitalnih interesa. Rusija, kažu, izdašno plaća svoje suradnike u državama zapadnog bloka. Nesvrstanost je još bliska utjecajnim savjetnicima naših vođa. EU otvara unosne karijerne probitke.
SAD ne nudi ništa slično. Samo otvara mogućnost sigurnosne zaštite i 'rasta' države. A to za današnje hrvatsko vodstvo, kao i za ona prethodna, očito nije dovoljno privlačno. Niti im je vitalno važno.