Sastaše se slabi američki predsjednik i izraelski tehnički premijer kako bi poduprli i proširili proces koji su započeli njihovi najkritiziraniji prethodnici. Tako funkcioniraju ozbiljne države (možete ih zvati i dubokima) kada su u pitanju strateški procesi iz geopolitičke sfere
Dok je Europa preokupirana ratom u Ukrajini i zabrinuta njegovim mogućim posljedicama po vlastitu budućnost, na Bliskom istoku ovih je dana učinjen važan korak dalje u stabilizacijskom procesu. Pod američkim pokroviteljstvom novi vjetar u leđa dobili su Abrahamovi sporazumi, koji promoviraju jačanje gospodarske i druge suradnje Izraela s islamskim državama Arapskog poluotoka i sjeverne Afrike. Saudijska Arabija sljedeća je poželjna članica u tom klubu, čiji je primarni cilj stvoriti blok zemalja koji će zaustaviti iranski utjecaj u regiji i minimizirati ili isključiti utjecaj rješenja palestinskog pitanja, odnosno izraelsko-palestinskog spora na odnose Izraela s drugim arapskim državama.
Nova etapa u procesu započetom Abrahamovim sporazumima, koji Bidenova administracija radije naziva 'proces normalizacije', da ne podsjeća na prethodnog predsjednika Donalda Trumpa, simbolički je obilježena nedavnim posjetom američkog predsjednika Joea Bidena Izraelu i Saudijskoj Arabiji.
Biden na Trumpovu putu
Ako promatrate svjetsku (geo)politiku kroz prizmu dnevnih vijesti mnogo je toga neobičnog u tom procesu i u tom Bidenovom bliskoistočnom posjetu. Prvo, poznato je da su dulja putovanja vrlo zahtjevna za američkog predsjednika: što zbog poodmakle dobi, što zbog izvjesnih kognitivnih teškoća. Pa kud baš na Bliski istok, koji se trenutačno ne čini osobito problematičnim uza sva ostala svjetska žarišta ili izvjesna žarišta? A i velike su vrućine dolje, kao i uvijek u srpnju.
Drugo, Joe Biden je uistinu prilično neprimjetan predsjednik, iz prethodno navedenih razloga ne ističe se ni aktivnostima ni idejama. Neprimjetnija je od njega jedino njegova potpredsjednica Kamala Harris, koja kao da se nakon izborne pompe i nekoliko komičnih poslijeizbornih epizoda izgubila negdje u bespućima Bijele kuće. I sad, jedan realno slab predsjednik SAD-a putuje po ovoj vrućini (ima klimu, ali ipak) da bi dao novi poticaj procesu Abrahamovih sporazuma, na koje je osobito ponosan kao na svoje najveće vanjskopolitičko postignuće bio bivši američki predsjednik Donald Trump, a njegov zet Jared Kushner bio je formalni šef pregovaračkog tima! A govorio je Biden (prije izbora) da će potpuno preokrenuti Trumpovu vanjsku politiku. Uza sve to, glavni sugovornik u Izraelu mu je (bio) tehnički premijer Yair Lapid, koji vodi izraelsku vladu do jesenskih (još jednih izvanrednih) parlamentarnih izbora i koji je jednako kritičan prema drugom važnom akteru u postizanju prvotnih Abrahamovih sporazuma, bivšem izraelskom premijeru Benjaminu Netanyahuu, kao što je Joe Biden kritičan prema Donaldu Trumpu.
Summa summarum: sastaše se slabi predsjednik i tehnički premijer kako bi poduprli i proširili proces koji su započeli njihovi najkritiziraniji prethodnici. Tako funkcioniraju ozbiljne države (možete ih zvati i dubokima) kada su u pitanju strateški procesi iz geopolitičke sfere. I da, kada je prije dvije godine, u posljednjim mjesecima Trumpova predsjedničkog mandata postignut inicijalni Abrahamov sporazum između Izraela, Ujedinjenih Arapskih Emirata i SAD-a, koji se kasnije širio i na druge arapske države, temelji međudržavne suradnje Izraela i islamskih država Arapskog poluotoka već su bili postavljeni, kao što su već prije Bidenove bliskoistočne turneje otvoreni kanali suradnje Izraela i Saudijske Arabije i ojačana suradnja s Marokom.
Ozbiljne države predviđaju i planiraju
Uostalom, upamćena je ostala slika (također) bivšeg šefa Mossada Yossija Cohena kako na početku epidemije korone i globalne nestašice zaštitnih maski slijeće u Tel Aviv s avionom punim maski koje je nabavio u – Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Bilo je to mjesecima prije postizanja sporazuma.
Osim što pokazuje koliko su strateške politike ozbiljnih država zapravo konstante, neovisne o aktualnom političkom vodstvu, posljednja Bidenova bliskoistočna turneja pokazuje također koliko ozbiljne države predviđaju, planiraju i kreiraju procese, brinući se o vlastitim interesima. Danas svi znaju da su Abrahamovi sporazumi bili važan ekonomski zamašnjak za Bliski istok. Znaju i da su uvelike relaksirali tamošnje međudržavne odnose. Tek sutra će možda shvatiti koliko je ta suradnja važna za utjecaj ili nadzor nad procesima migracija (primjerice preko Maroka u EU), koliko za nove modele opskrbe energentima (LNG, nafta). Prije dvije godine je zbilja bilo smiješno da bi Bliski istok mogao postati stabilniji od Europe. Danas više nije smiješno.