Nova hrvatska energetska politika, koju promiče ministar Filipović, znači korak dalje u potiskivanju Gazproma, a time i ruskog utjecaja iz Hrvatske, ali i dokidanje ruskog energetskog monopola u BiH i početak potiskivanja ruskoga, ali dijelom i Erdoğanova utjecaja iz BiH
Za Hrvatsku je najvažniji geopolitičko-ekonomski događaj prošloga tjedna bio službeni boravak ministra gospodarstva i održivog razvoja Davora Filipovića u SAD-u. Zašto? Osim što je sudjelovao na godišnjoj konferenciji o energetskoj sigurnosti srednje i istočne Europe u organizaciji utjecajnoga think tanka Altlantskog vijeća, ministar se sastao s američkom državnom tajnicom za energetiku Jennifer M. Granholm, jednom od najvažnijih članica Bidenova kabineta. Naime, stvaranje novoga svjetskog poretka vrti se oko energetike i energetske neovisnosti.
Stara je priča da je sa svojom geopolitičkom pozicijom i razvojnim perspektivama koje otvara LNG na Krku Hrvatska u prilici postati važno europsko energetsko čvorište, sa svim ekonomskim i političkim koristima koje to sa sobom nosi. Manje je poznato da je ministar Filipović sa suradnicima, u tišini i bez medijske pompe, počeo tu priliku pretvarati djelo. Uz najavu udvostručenja kapaciteta LNG-a na Krku, otišao je preko oceana s ponudom da Hrvatska osigura alternativnu opskrbu plinom za susjedne države (prije svega BiH) i države srednje Europe te tako stvori konkurenciju Gazpromu preko čijega je energetskog monopola Rusija gotovo pokorila Europu dovevši je u ekonomsku ovisnost.
Novi krug kampanje
Osim te žurne mjere čiji je cilj osigurati srednjoj i istočnoj Europi opskrbu plinom uz održivost sankcija prema Rusiji, Filipović je otišao u Washington i s prijedlozima o hrvatskom sudjelovanju u daljnjoj dogradnji nove energetske karte Europe: gradnji novih cjevovoda koji će pridonijeti diverzifikaciji opskrbe plinom, a poslije služiti za opskrbu vodikom, integraciji Ukrajine u novi energetski sustav, gradnji jadranskoga prometnog koridora koji bi Grčku preko Albanije, Crne Gore i Hrvatske najprije autocestom kopneno povezao s Italijom, a poslije bi se razvijao i kao željeznički i energetski koridor… Planove hrvatskog sudjelovanja u stvaranju nove energetske karte Europe ministar je iznio na relevantnim adresama: na konferenciji think tanka koji sudjeluje u osmišljavanju i razvoju te karte i pred američkom ministricom energetike, koja ima glavnu ulogu u odlučivanju.
Takav dojam, dakako, iz hrvatskih mainstream medija niste mogli steći. Filipovićev posjet SAD-u praktički je prešućen. Ali nije ostao neprimijećen. Dok je ministar bio u avionu nad Atlantikom, u domaćim medijima, specijaliziranim za uskočko-političke egzekucije, pokrenut je novi krug kampanje protiv njega s porukom: Zašto još nije uhićen? Ili barem: Zašto još nije smijenjen? Jer navodno je procurilo iz izvora bliskih istrazi da su u njegovu mobitelu našli poruku u kojoj mu se jedan od počinitelja plinske pljačke u Ini obraća s ‘ti‘… Ne namjeravam arbitrirati među ‘izvorima‘ i ‘vrelima‘ bliskima istrazi. No postoje neka pravila u menadžeriranju strateških državnih projekata, ako država nije proturječna u samom vrhu svoje administracije. Čak i da je ministar cijelu Inu strpao u svoj džep, ta se priča u pravilu ne otvara kad je on pred vratima američke državne tajnice za energetiku. Osim ako ga se iz dubina same države ne želi diskreditirati i zaustaviti projekt.
Gubitak za proruske lobije
A što zapravo taj projekt izravno znači i komu je u interesu zaustaviti ga? Plinskim monopolom, uz Orbánovu Mađarsku i Erdoğanovu Tursku kao političke saveznice, Rusija je uspjela ostvariti vrlo visok ili čak dominantan političko-gospodarski utjecaj na Balkanu i istočnom Jadranu. Nova hrvatska energetska politika, koju promiče ministar Filipović, znači korak dalje u potiskivanju Gazproma, a time i ruskog utjecaja iz Hrvatske, ali i dokidanje ruskog energetskog monopola u BiH i početak potiskivanja ruskoga, ali dijelom i Erdoğanova utjecaja iz BiH, stvaranje preduvjeta za njezinu zapadnu integraciju i jačanje hrvatskog utjecaja u tom procesu. No to također znači gubitak novca i utjecaja proruskih lobija, duboko integriranih u administracije obiju država.
Riječ je o sukobu s golemim političkim i financijskim ulozima. Zato se ne treba čuditi što je ministar koji gura novu energetsku politiku u medijskom i paraobavještajnom ratu postao ‘lopov‘, da uime mađarskoga suverenizma Viktor Orbán opstruira novu europsku energetsku politiku, zbog koje će zapravo postati ruski plinski ovisnik, da je na istome političkom valu i njegov odnedavni politički prijatelj i novi hrvatski suverenist Zoran Milanović, kao i većina političkog establišmenta svih nacionalnih boja u BiH. O srpskom Vučiću da i ne govorimo. Naoko suprotstavljeni, ali svi oni voze na isti – plin.