Mjere za spas moraju biti nediskriminacijske, moramo znati koje su njihove dugoročne posljedice i za gospodarstvo i za državni proračun te ne smiju pogodovati kratkoročnim interesima ili pravilima financijskih institucija
Viša sila, svim gospodarstvenicima poznata stavka svakog ugovora, aktivirala se u globalnoj ekonomiji pa je već sada očito da nastaje doba novih okolnosti nakon kojega će malo toga ostati isto. Utjecaj na pojedinačne ekonomije i gospodarske grane, ekonomske politike, navike potrošača i političke opcije još je nepoznat, ali sigurno velik.
WTO-ove projekcije pokazuju da će ova kriza biti dublja i dulja od zadnje financijske. Koliko? Još računaju. Prijedlozi ekonomskih mjera i načina na koje ublažiti utjecaj ekonomske krize koja nam tek stiže u punoj snazi, naravno, različiti su i uglavnom kratkoročni. Svima im je zajedničko da se sve mjere koje se donesu već tri dana poslije pokažu nedovoljima. Dok jedni zagovaraju smanjenje svih davanja državi, drugi traže jači državni intervencionizam, a kao i obično sve će završiti nekim kompromisom. Sigurno je da će se svi morati nečega odreći i međusobno dogovoriti kako ublažiti prvi udar, ali izazovi koje nosi ova kriza posve su drukčiji.
Kriza otvara niz pitanja
U zemljama koje su nositeljice ekonomskog liberalizma država svojim ekonomskim mjerama i pomoći građanima i gospodarstvu više ne vodi računa o deficitima, tečajevima... sve s jednim ciljem: preživjeti i održati ekonomsku aktivnost. Neke šalju čekove na adrese svojih građana i osiguravaju minimum potreban za osnovnu ekonomsku aktivnost i egzistenciju te tako nastoje umanjiti posljedice novonastalih okolnosti.
Razlika u odnosu na zadnju krizu, kad se novac 'upumpavao' bankama i financijskom tržištu, jest u tome što je danas sve više mjera pomoći socijalne prirode. Naravno, kad u jednom tjednu tri i pol milijuna ljudi u SAD-u ostane bez posla, odnosno dohotka, ekonomska i socijalna pitanja koje otvara ova kriza uvelike su drukčija. Posljedice će biti dalekosežne ne samo za gospodarstvo, produbit će i ubrzati ekonomsko i socijalno raslojavanje te pogoršati odnose između socijalnih struktura društva koje je financijska kriza iz 2009. otvorila, i to na globalnoj razini. Otvorit će se bezbroj pitanja: zatvorene ekonomije vs. otvorene, korporacije vs. interesi društvene zajednice, državni intervencionizam vs. liberalizam, Europska unija i izazov zajedništva vs. jake nacionalne države... No ostavimo sve te rasprave za neka druga vremena, ionako se nikada nećemo svi složiti.
Želio bih se osvrnuti na aktualne inicijative i mjere kako spasiti hrvatsko gospodarstvo. Prvo, mjere koje se donose moraju biti nediskriminacijske, moraju se odnositi na sve, a ne samo na pojedine djelatnosti, jer će ionako cijelo gospodarstvo patiti, samo je pitanje koja je grana prva na udaru.
Drugo, moramo donositi mjere za koje znamo kakve su im dugoročne posljedice za gospodarstvo i za državni proračun. Za to je potrebno nešto više kvalitetnog vremena, pa je zato osnivanje i zasjedanje različitih vrsta savjeta i ostalih platformi za demagoške rasprave gubitak i trošenje toga ključnog resursa.
Treće je, i najvažnije, da likvidnost cjelokupnoga gospodarstva i stanovništva ne smije biti žrtvovana kratkoročnim interesima ili pravilima financijskih institucija. To nije zagovaranje financijske anarhije, govorim na temelju iskustva koje sam proteklih desetak godina stekao radeći na restrukturiranju manjih i većih gospodarskih subjekata iz različitih djelatnosti koji su bili zahvaćeni krizom.
Najprije odgoda pa smanjenje
Većina kompanija koja je osigurala minimalnu likvidnost preživjela je i restrukturirala se te na kraju refinancirala svoje obveze. Odgoda nekih obveza gospodarstvenicima samo je prvi korak, ali nakon toga mora slijediti odlučan korak njihova smanjenja, kao i mjere koje će osigurati dotok novca do gospodarskih subjekata, a ne njegovo kumuliranje u bankama.
Slovenska vlada već je 16. ožujka donijela odluku o moratoriju na kredite, kod nas je to preporuka i predmet prosudbe same financijske institucije. Kasnimo. Ovo nije vrijeme čekanja ECB-a, Europske komisije i prepisivanja već potrošenih politika, nego vrijeme za kreiranje vlastitih mjera i osiguravanje dostatnih izvora financiranja gospodarstava.
Mjere vlastite pomoći gospodarstvu variraju od dvadeset posto BDP-a u Njemačkoj do 7,5 posto BDP-a u nekim nama susjednim zemljama. Njihova brzina i dubina ključne su da bismo ovu krizu mogli prebroditi i sačuvati te restrukturirati gospodarstvo u skladu s okolnostima koje će biti vrlo izazovne. Primjer su mjere Hrvatske epidemiološke službe i zdravstvenog sustava te način na koji upravljaju krizom, samo što ondje ne sjede glasni i podobni, već stručni i savjesni ljudi koji se ne bave politikom.