Predsjednik Uprave Rasca, proizvođača komunalne opreme iz Kalinovca kraj Đurđevca, uz druge poduzetnike, komentirao je za novi broj Lidera travanjski paket Vladinih mjera za pomoć gospodarstvu ugroženog pandemijom. Ozbiljniji je od prvog jer ostavlja dovoljno prostora za stabilizaciju poslovanja u kraćem periodu, ali upozorava da i dalje postoji problem.
Pogledamo li mjere koje poduzimaju druge države, pogotovo one izrazito razvijene, o njima se prije svega govori u formi jedne cifre u stotinama ili tisućama milijardi eura, čak i dosta prije nego se obznane konkretne mjere. Razlog tome leži u povjerenju da je budućnost donekle predvidljiva.
Naime, današnji povezani svijet počiva prije svega na povjerenju. Povjerenju u stabilnost i predvidivost. Analitičari ciljaju profite kompanija na kvartalnoj bazi s greškama od par baznih poena. Burze u cijene ugrađuju i poznate činjenice i predviđanja. Kompanije planiraju rast u stabilnim općim gospodarskim uvjetima. Stoga je jedna od glavnih poruka koju vlasti diljem svijeta šalju s velikim brojkama – spremni smo spasiti realni sektor i osigurati da opstane uz minimalnu štetu. Isto se prije tri tjedna u Hrvatskoj nije dogodilo, već smo krenuli zapetljajem od 66 mjera, par dobrih, pa niz bez jasnog ili uz uske efekte, pa onda neke i smiješne (smanjenje cijena prijevoza autocestom tijekom ljeta nikome nije bilo presudan problem, manji broj ophodnji na autocestama neće spasiti, 'mogućnosti' otkupa bez jasne obveze ne znače nikome ništa, itd.). Tu je na dva tjedna stradalo povjerenje, koje je sada jednim dijelom ispravljeno novim, očekivanim paketom mjera.
Paralelno tome, vlastodršci diljem svijeta su svjesni činjenice da nakon svake kiše dođe sunce. Cilj velikih paketa pomoći nije samo spasiti što se spasiti da, nego održati globalnu konkurentnost vlastite industrije. Jer ako Njemačka da više od Japana, Singapur više od Tajvana, Francuska više od Španjolske, posljedice za ovog drugog mogu biti dugoročno gore od direktnih kratkoročnih posljedica same krize. I tu leži dio ključnog problema s našim trenutnim mjerama – one su većinom ograničene na period od tri mjeseca.
Period od tri mjeseca nije dovoljan
Dakle da, mjere su dobre, pogotovo za one koji su premali da bi imali rezerve iz kojih mogu prebroditi par mjeseci teškoća, a takvih je u Hrvatskoj preko 90 posto. Općenito podkapitaliziranom realnom sektoru ove mjere su svakako spas. No ta je slamka spasa dugačka tri mjeseca. Postavlja se logično pitanje kako će ekonomije (i hrvatska i one o kojima najviše ovisimo), izgledati nakon ta tri mjeseca. Zapravo, postavljaju se dva pitanja. Prvo, je li točka kada će se stvari okrenuti nabolje stvarno za tri mjeseca. Drugo, kako će izgledati krivulja oporavka. Povijest kaže da su sve pandemije u zadnjih sto godina bile praćene V-krivuljom – naglim padom i brzim rastom. No u većini slučajeva je to trajalo ipak nekoliko kvartala. Što znači da period od tri mjeseca vjerojatno nije dovoljan.
Vidljivo je to vjerojatno i iz usporedbe s njemačkim mjerama. Njihov paket od 750 milijardi eura je, ako se u obzir uzme ogromna razlika u BDP-u (što je možda paušalna računica), otprilike dvostruko veći od hrvatskog paketa, za kojeg procjene izdašnosti nema. No recimo da iznosi oko šest milijardi eura. I sam Plenković je tijekom predstavljanja drugog paketa mjera rekao kako se 'paketi ne zbrajaju i kako cijeli program ne vrijedi 60 milijardi kuna, to bi bilo previše'. Ta razlika dolazi od njemačkog pogleda koji je dulji od 90 dana.
Nadamo se da će se rasprava o ovom problemu pokrenuti što prije. Jer bez nje, možda smo spasili radna mjesta na par mjeseci, ali bez izrazito brzog oporavka nakon toga teško da će to biti dovoljno da se izbjegne val nezaposlenosti. Sve dosadašnje mjere su vjerojatno samo kupile vrijeme za ovaj razgovor.
Rezanje javnih investicija dvostruka je šteta
Vlada se stoga mora okrenuti upravo raspravi o tome kako najbolje podržati industriju koja nema kratkoročno negativne posljedice, već će ih direktno osjetiti nakon ovog inicijalnog perioda. No isto tako, bitno je reći i da se počinje osjećati koji je točno pristup Vlada zauzela po pitanju financiranja ovih mjera, a to je maksimalno smanjiti nova zaduženja, te posegnuti za rezanjem investicija i projekata preko cijelog javnog sektora s ciljem ušteda koje će dijelom služiti kao izvor sredstava za mjere pomoći gospodarstvu. Uz državu kao dionika u gotovo 50 posto domaćeg BDP-a, ovo bi moglo imati vrlo negativne posljedice za gospodarstvo i daljnju konkurentnost Hrvatske u međunarodnim okvirima. Naime, razumno je pretpostaviti da su javne investicije pametno smišljene s ciljem poboljšanja infrastrukture, općih uvjeta života i poslovanja, te da donose neki povrat u obliku opće društvene koristi i boljeg poslovnog okružja. Ako tome nije tako, onda zašto su se uopće našle u budžetima? Stoga je rezanje takvih investicija dvostruka šteta. S jedne strane takvim najavama, a kasnijim provođenjem, takve odluke već počinju gušiti gospodarstvo. S druge strane, očekivani benefiti se ili neće dogoditi ili će se dogoditi s ozbiljnim zakašnjenjem. Stoga treba eliminirati strah našeg ministra financija da će se značajno povećati javni dug.
Naime, to će se sigurno dogoditi ili nas jednostavno neće biti. U rat se ne ide s uštedama na pameti.