Organizirana ljudska društva od davnih vremena prepoznaju izvanredne okolnosti, najčešće u obliku ratnog stanja, kao situaciju u kojoj se odlučivanje mora pojednostavniti i ubrzati, što znači da su prve žrtve rasprava i međusobne kontrole različitih institucija, a najveća pobjednica jedna osoba u kojoj se slijedom toga centralizira sva relevantna moć odlučivanja. Ipak, odgovorna društva, poput Rimske Republike, takvo su ponašanje pokušala ograničiti određenim trajanjem posebnih ovlasti kako bi se izbjeglo nepotrebno prolongiranje takvog stanja i pretvaranje države u diktaturu.
Ako ništa drugo, vrijeme je presudan faktor koji znači tanku granicu između izvanrednih okolnosti i nove stvarnosti. Mađarska je tu granicu s lakoćom preskočila. Parlament je premijeru dao pravo da ga zaobiđe u vezi s bilo kojim zakonom, a jedini izvor kontrole trebao bi biti Ustavni sud, odavno nakrcan ljudima od Orbánova povjerenja. No, Mađarska nije jedina zemlja s takvim tendencijama, dug je popis onih u kojima su ovlasti jednog čovjeka drastično uvećane ili u kojima su pomaknute granice onoga što država smije uime borbe protiv epidemije.
Srbija je uvela rigorozan policijski sat, izvela vojsku na ulice i zapravo dodatno utvrdila predsjednika Aleksandra Vučića kao jedinoga stvarnog donositelja odluka u državi, Slovačka je donijela sporni zakon o praćenju mobitela građana kako bi se utvrdilo poštuju li karantenu (htjelo se kontrolirati i SMS-ove i pozive, no od toga se odustalo), Izrael je svoj impresivni nadzorni aparat namijenjen borbi protiv terorizma usmjerio na građane i također pomno prati njihove mobitele, a slično želi i Hrvatska premda je prijedlog o praćenju mobitela ostao u zrakopraznom prostoru nakon reakcije javnosti, oporbe i pravnih stručnjaka.
Stožer se zanio
Jednako je problematična odluka o zabrani kretanja unutar države, koju neki smatraju nezakonitom. Prema mišljenju suca Ustavnog suda Andreja Abramovića, Nacionalni stožer za krizna stanja nije imao zakonsko pravo donijeti odluku o zabrani napuštanja mjesta prebivališta donesenu 23. ožujka jer tu ovlast nema. Više od premijera, čini se, u Hrvatskoj se zanio Stožer, osnovan s isključivim ciljem borbe protiv pandemije, pa je čak počeo sugerirati i koje bi se reklame trebale puštati tijekom krize, zbog čega se poslije šef Stožera Davor Božinović morao posipati pepelom.
Hrvatska je, prema istraživanju oksfordskog indeksa Government Response Stringency (doslovno 'analiza strogoće vlada'), u vrhu prema razini uvedenih restrikcija, ali, misli analitičar Žarko Puhovski, izostala je svijest o postupanju u skladu s vladavinom prava, uz iznimku predsjednika države i nekoliko 'zaduženih' za tu problematiku. Božinović je, podsjeća, izjavio da 'nikomu ne pada na pamet ograničavati ljudska prava, a ljudi su sve svjesniji da je ovo izvanredna i ekstremna situacija, pa su samim time i naše mjere ekstremne' i nastavlja kako bi njegov stožer trebalo ukinuti da se ne bavi ograničavanjem ljudskih prava jer mu je to i osnovna svrha, i to zato što je 'izvanredna i ekstremna situacija' određena upravo time što je samo u njoj dopustivo ograničavanje ljudskih prava uz odgovarajuću proceduru.
Gdje je granica?
Temeljno je stoga pitanje od samoga početka ove neočekivane situacije kako uravnotežiti interes društva s pravima pojedinca, koja su prva i logična žrtva teške krize. Ili, drukčije, gdje je točno granica osobne slobode. Prava se mogu ograničiti u interesu cjeline, ali uz neke uvjete, prije svega ako postoji jasna i izvanredna ugroza i vremensko ograničenje suspenzije tih prava. Iz dosad viđenoga, opservacija o nesvjesnosti vlasti koja donosi mjere 'iz ruke' primjenjiva je na Hrvatsku u kojoj su s lakoćom donesene pravno diskutabilne mjere, ali bez svijesti političkih aktera o težini i potencijalno dalekosežnim posljedicama tih odluka, no donekle tješi svijest dijela javnosti koji je odmah počeo upozoravati na taj problem.
S druge strane, u mnogim državama koje su već počele drastično pomicati granice demokracije i ljudskih prava nedostaje, čini se, dovoljno svijesti građana i to bi mogao biti veći problem od donošenja takvih mjera. Vlast prema definiciji želi još vlasti i što dulji vijek, no procedure i glas javnosti barijere su toj tendenciji i zato je manje vjerojatno da će razvijene demokracije 'zaboraviti' vratiti stvari na staro nakon što opasnost od virusa prođe. One države čiji građani već neko vrijeme toleriraju puzajuću diktaturu pak vjerojatno neće ni primijetiti njezino širenje u doba pandemije.