Najveće je pitanje u Hrvatskoj, kao, uostalom, i u velikom dijelu svijeta, kad će početi popuštanje rigoroznih mjera karantene uvedene kako bi se spriječilo širenje koronavirusa.
Neke razvijenije i bogatije države od Hrvatske počele su već nuditi odgovor na to pitanje, ali u ovoj zemlji to nije slučaj, i dalje se ne može dobiti nikakva naznaka postupnog vraćanja u normalnost, zbog čega sve više ljudi, kako radnika tako i poslodavaca, gubi strpljenje. O svemu što se događa razgovarali smo stoga s Vedranom Pribičević, profesoricom na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, koja je ponudila svoje procjene ekonomske situacije i mogućih kretanja u skoroj budućnosti.
Koliko je situacija ozbiljna, ekonomski gledano, u Hrvatskoj?
– Teško je davati paušalne ocjene ozbiljnosti situacije dok ne vidimo službene statistike, ali jasno je da je Hrvatska barem jednako nespremna za ovu krizu kao što je bila i za onu 2008. – 2009. Jednostavno smo zemlja niskoga fiskalnoga kapaciteta, što znači da smo zbog neurednih javnih financija propustili u dobrim vremenima provesti fiskalnu prilagodbu koja bi nam dopustila učinkovite intervencije u lošim vremenima. Glavni je razlog tome procikličnost fiskalne politike, što znači da je fiskalna politika ekspanzivna kad bi trebala biti restriktivna i obrnuto, a posljedica je njezine sinkronosti s političkim ciklusima. Važno je i podsjetiti da smo prošlu krizu dočekali s udjelom javnog duga u BDP-u od 39 posto, a ovu dočekujemo s udjelom od 73 posto. Propustili smo uvesti euro na vrijeme, što znači da nam mnoge koristi poput dodatnog otkupa državnih obveznica ECB-a ili pak kreditni programi Europskoga stabilizacijskog mehanizma u ukupnom iznosu od 500 milijardi eura neće biti dostupni. Kolokvijalno rečeno – dolazi tsunami, a Hrvatska je na 'luftiću'.
Mislite li da su svi podcijenili ekonomsku štetu kad su se odlučivali na ove mjere? Očito je da se mnogim europskim zemljama posljednjih dana jako žuri s relaksacijom mjera.
– Inicijalno drastične mjere karantene sasvim su u skladu s onime što biste očekivali od donositelja odluka koji je suočen s knightijanskom neizvjesnosti. To je vrsta neizvjesnosti gdje su vjerojatnosti određenog događaja nepoznate, odnosno rizik nije moguće kvantificirati. Iz bihevioralne ekonomije poznato nam je da Homo sapiens preferira ishode s poznatim rizikom naspram rizika s nepoznatim rizikom. To se naziva averzija naspram neodređenosti. U početku, kad nismo imali mnogo podataka o bolesti – smrtnost, zaraznost, posljedice na zdravlje – bile su očekivane drakonske mjere. Strategija stroge karantene u teoriji igara nazivala bi se još i maksimin strategijom, a to je ona koja minimizira potencijalne gubitke i ona je uz dane uvjete optimalna. No kako se bolest širi i tako podaci postaju dostupniji, tako i epidemiološki rizik postaje poznat, što otkriva da ima prostora za postupnu relaksaciju mjera.
Koji je scenarij iz trenutačne perspektive najgori?
– Najgori scenarij je definitivno popuštanje mjera karantene prerano. Ključnu će ulogu u tome imati razina povjerenja građana u institucije. Naime, Hrvati od svih naroda EU imaju najnižu stopu povjerenja u vladu/državu (13 posto prema zadnjem Eurobarometru). Što dulje karantena traje, to će nedostatak povjerenja više doći do izražaja i građani će je masovno početi kršiti. Problem je i što uslijed ovakve situacije posebice dolaze do izražaja pogreške politički uvjetovanoga kadroviranja kao primjerice u staračkim domovima, što dalje snižava razinu povjerenja građana u državu.
Kako komentirate dosad poduzete Vladine mjere i što mislite da bi trebalo sljedeće napraviti?
– Druga iteracija mjera pokazala je da Vlada ipak nije posve odsječena od stvarnosti. Neke od tih mjera trebaju postati i trajne, posebice plaćanje PDV-a po naplaćenom, a ne izdanom računu. No navedene mjere neće biti dovoljne i bit će potrebno smanjiti javne izdatke. Tu ponajprije mislim na dijalog sa sindikatima, koji su preventivno već počeli pretjerano bombardiranje etatističkom argumentacijom. No, jedno im treba dati za pravo – bail-out je zapravo bail-in; ako država djelomično financira operativne troškove nekog poduzeća, ima li pravo na udio u vlasništvu razmjerno novcu koji je dotirala? To je ujedno i 'kvaka' s državnim intervencionizmom – nema besplatnog ručka.
Ako bi se restrikcije počele osjetnije olakšavati u ovom i sljedećem mjesecu, koliko se brzo može ekonomija početi oporavljati? 'V', 'U' ili 'L' krivuljom?
– Najveći neprijatelj hrvatske ekonomije neće biti koronavirus, već strah. Nobelovac Robert Shiller već je pričao o tom samoispunjavajućem proročanstvu: slike mrtvačkih vreća po podrumima bolnica i nedostatne zalihe maski i dezinficijensa mogu djelovati paralizirajuće na ljude. Oni zbog straha neće trošiti, posebice na luksuzna dobra kao što su zabava i putovanja. Oporavak Hrvatske ovisit će o oporavku turizma, a protiv straha teško da postoji efektivna ekonomska politika, pa je za očekivati da će kriza imati oblik slova 'L'.
Imate li dojam da je premijer previše okružen epidemiolozima i doktorima, odnosno treba li mu širi pogled na situaciju s obzirom na to da spomenute struke ne razumiju efekte karantena na ekonomiju i društvo u cjelini, pa se ne žure previše s 'paljenjem' ekonomije?
– Zasigurno postoji optimalna razina karantene, gdje se uzima u obzir trade-off između javnog zdravlja i ekonomije. Troškovi i koristi od karantene ovise i o tome kada ste u karantenu ušli. Najveće zdravstvene koristi od potpune karantene ostvaruju se kada je pandemija u punom jeku, no te koristi također opadaju s vremenom. Upravo je zato potrebno konstantno prilagođavanje, pa je opseg karantene dinamičkoga karaktera. Nisam mišljenja da bi stožer posebice profitirao od uključivanja nekog ekonomista, ali svakako bi bilo uputno u timu imati interdisciplinarnog stručnjaka kao što je doc. dr. Ana Bobinac s Ekonomskog fakulteta u Rijeci, koja je na temi iz ekonomike zdravstva i doktorirala na sveučilištu Erasmus u Rotterdamu. Već bi to bilo dovoljno da se osiguramo da stožer razumije trade-off između zdravlja i ekonomije.