Suvremeni roditelji odgajaju djecu koja se boje života

Zamislite da je svaka generacija roditelja pri izlasku iz bolnice s novorođenčetom ​dobila svojevrstan memo. Memo moje bake glasio bi otprilike ovako: 'Evo tvoga djeteta! Odvedi ga kući i pusti da raste. Neka govori onda kad mu se obrati. Nastavi dalje sa svojim životom.' U majčinu je pisalo: 'Evo tvoga djeteta! Odvedi ga kući i onda se druži s prijateljima koji imaju djecu. Pijte, pušite i igrajte karte. Zatvorite djecu u sobu da se igraju i pustite ih među velike samo ako su gladni ili žele ići spavati.' Memo novih generacija roditelja otprilike bi zvučao: 'Evo tvoga djeteta! Ovo je trenutak koji si čekala/čekao cijeli život: tvoja rupa u srcu je ispunjena i ti se napokon osjećaš kompletnom/kompletnim (...) Štiti, otkloni, obigravaj, popravljaj, planiraj, opsesiraj! Roditeljstvu daj sve od sebe: svoj um, tijelo i dušu. Roditeljstvo je tvoja nova religija u kojoj ćeš pronaći spasenje. Dijete je tvoj spasitelj.' Tim je riječima autorica Glennon Doyle u hitu 'Untamed', koji obožavaju čitateljice diljem svijeta (a i zvijezdama poput, primjerice, Adele 'spasila' je život), opisala čari suvremenog roditeljstva s čvrstom tezom da smo mi današnji roditelji krivi zato što danas djeca 'ne valjaju'.

Pod potonje, stavljeno pod debele navodnike, misli se na djecu, ali i odrasle, kojima upravljaju obrasci ponašanja koji ih čine čine manje sretnima, ispunjenima, manje svojima, a više tjeskobnima, depresivnima ili pak sebičnima, emocionalno nedostupnima i krajnje egocentričnima. Ti su obrasci usađeni od najranijih dana, u djetinjstvu. Suvremeni roditelji, čija je misija ne dopustiti da se djetetu ikad išta loše dogodi, čine mu medvjeđu uslugu, a u velikom broju slučajeva čine ga i nespremnima za životne izazove.

Novi memorandum

Kako nastavlja Doyle, prema suvremenome memorandumu dijete mora osjetiti da ga svi vole i žele biti s njim. 'Stalno mora biti zabavljeno: svaki dan na Zemlji mora izgledati kao Disneyland, samo bolji. Ako se vaše dijete kojim slučajem ne sviđa drugomu, zovite njegova roditelja, inzistirajte da se to popravi. U javnosti hodajte ispred svog djeteta, štitite ga cijelo vrijeme, a ako upadne u probleme u školi, nazovite učitelja i jasno i glasno dajte mu do znanja da je vaše dijete nepogrešivo i bezgrešno. A onda inzistirajte na tome da se učitelj ispriča. Odgajajte toga malenog čovjeka da nikad ne osjeti ni jednu neugodnu emociju. Dajte mu život (svoj prekinite, smjesta!) i ne dopustite mu da ga živi', napisala je Doyle i nastavila da se upravo zbog takva stajališta roditelji (osobito majke) osjećaju krivima, iscrpljenima, neurotičnima, a djeca – 'ne valjaju'.

I zato smatra da treba napisati novi memorandum: 'Evo tvoga djeteta! Voli ga kod kuće, na ulicama. Dopusti da mu se život dogodi. Budi blizu.' Doyle je posljednjih godinu dana postala jedna od omiljenih američkih autorica, lifecoachica koja je dosad napisala dva bestselera. U prvom, 'Love Warrior', otvoreno je govorila o svojoj ovisnosti o alkoholu, braku i odgoju troje djece, a drugi, 'Untamed', poharao je svjetske bestselerske ljestvice. Naime, razvela se i zaljubila u ženu te u svojim polumemoarima, svojevrsnoj lifecoacherskoj prozi, nastoji motivirati druge žene da se izvuku iz društvenih okova, žive potpuno svoju strast, za svoje dobro, ali i dobro najmilijih.

Neprijateljsko okružje

Doyle, dakle, nije stručnjakinja za roditeljstvo, nije psihologinja, ali njezine se teze i iskustvo u skladu sa službenim istraživanjima o današnjem odgoju djece. Naime, svijet je danas prilično neprijateljsko okružje i svatko tko je odlučio odgajati dijete u dobu nesigurnosti, društvene podijeljenosti, pandemije, recesije – smatra se svojevrsnim herojem. S obzirom na to da roditelji svjedoče 'novome normalnom' te i sami osjećaju tjeskobu zbog raspada sustava u kojemu su odrasli (dobra stara Juga, sjećate se?), imaju još veću potrebu štititi svoje dijete od neugodnog svijeta, ali i nesigurne budućnosti. Usporedno s njihovim pesimističnim projekcijama rastu i postoci depresije, tjeskobe i mentalnih bolesti kod djece i tinejdžera koji su odrastali u pristojnoj i ugodnoj obiteljskoj okolini, zbog čega se roditelji (a i stručnjaci) pitaju u čemu su pogriješili. I što trebaju učiniti ne bi li njihovo dijete odraslo u samouvjerena, stabilna čovjeka koji se zna nositi sa životom i, ako Bog da, u njemu uživati do kraja?

Opake društvene mreže

U sjajnom članku koji je u svibnju ove godine objavio Atlantic urednica Kate Julian istražila je zašto sve više djece i tinejdžera u sve ranijoj dobi pokazuje znakove fragilnosti (prije svega depresije i tjeskobe) te pokušala pronaći odgovor na ovo drugo pitanje: što se u vezi s tim može napraviti? I da, na žalost svih suvremenih roditelja koji drže svoju djecu kao kap vode na dlanu, na njihovim leđima leži velik dio krivnje. No krenimo redom. Julian se u svom članku dotaknula svih čimbenika koji utječu na porast depresije i anksioznosti kod klinaca (malih i velikih). Iako bi se na prvu loptu krivnja mogla svaliti na pametne telefone (prije ih nije bilo i bili smo sretniji), istraživanja pokazuju da je mala veza između mentalnog zdravlja i džepnih ekrana.

Neke su studije čak pokazale da postoje i pozitivni učinci, posebno među tinejdžerima koji tipkajući s vršnjacima osjećaju povezanima, podržanima i tako sigurnijima. S društvenim je mrežama stvar drukčija, i to posebno kod djece koja već pokazuju neki stupanj nesigurnosti ili anksioznosti. Zbog izloženosti sudu vršnjaka skloni su se još više povlačiti u unutarnji svijet, osjećati izolirano i depresivno. Naravno, uključi li se tu internetsko zlostavljanje, cyberbullying, nema mjesta govoru o tome da društvene mreže djeluju pozitivno na njihovo mentalno zdravlje. E, sad, virtualni je svijet jedan par rukava i ubraja se u vanjske okidače tjeskobe, nesigurnosti i depresije. Drugi, još važniji segment, obiteljsko su okružje i roditelji koji iz najboljih namjera padaju na testu odgoja stabilne i sretne odrasle osobe.

Poželjna doza tjeskobe

Kako upozorava Julian, određena je razina tjeskobe dobrodošla u razvoju svakog djeteta i mijenja se ovisno o dobi. Dijete, primjerice, može osjećati strah od mraka, tjeskobu zbog odvajanja od roditelja ili nemir ako je u društvu, primjerice, psa. Takva je, 'zdrava' razvojna tjeskoba univerzalna i zapravo prirodna reakcija na stres i nesigurnost. Naravno, takvi osjećaji nisu ugodni, ali ne trebaju se silom uklanjati, već treba naučiti dijete kako da se s njima nosi. Roditelji tu čine veliku pogrešku jer svoj život, svoje reakcije i ponašanje prilagode tom strahu ili tjeskobi (ostaju cijelo vrijeme uz dijete, puštaju ga da spava s njim u sobi ili pretrče cestu kad ugledaju psa), zbog čega se ono poslije nije u stanju nositi s izazovima.

Istraživanja su pokazala da se čak 95 posto roditelja (posebno anksiozne djece) sa stresom kod djece nosi tako da ga izbjegava. Djeca koja imaju ozbiljnijih problema, dakako, trebaju pomoć stručnjaka, ali ako su posrijedi spomenute 'razvojne' tjeskobe, roditelji bi ih trebali pustiti da jednostavno osjećaju loše stvari i pritom, kako i Doyle spominje u svome memorandumu, biti uz njih. Drugim riječima, minimiziranje stvari koje ih zabrinjavaju ili plaše i pomaganje u za njih težim zadacima – umjesto da ih se pusti da se sami snađu – na duge ih staze čini manje sposobnima i nesigurnijima.

Helikoptersko roditeljstvo

U svom članku u Atlanticu Julian piše i o anksioznim roditeljima u čijem bi se opisu mogla pronaći većina današnjih roditelja. Naime, takvi se roditelji svim silama trude napraviti dobru stvar za dijete, maksimalno se brinuti za njih, zadovoljiti svaku njihovu potrebu. No iza te načelno plemenite ideje krije se potreba da sami sebe zaštite od stresa, i to zato što ni sami nisu sigurni hoće li se znati nositi s nekim izazovom, zato 'hajmo ga svi zajedno nekako izbjeći'. Međutim, dijete koje vidi (i kopira) roditelja koji izbjegava stres izbjegavat će potencijalno rizične situacije, bojati se života i tako propustiti priliku za rast. Stručnjaci koje je intervjuirala Julian smatraju da mnogi roditelji danas biraju kratkoročni dobitak koji vodi u dugoročni gubitak; idu linijom manjeg otpora u spavanju, skidanju iz pelena ili prehrambenim navikama klinaca.

Osim toga, stalno bdiju nad djetetom. I zato bi, savjetuju, roditelji bar deset puta u danu trebali dijete pustiti da radi što hoće (naravno, ništa što ugrožava njegovu sigurnost), bez korekcija i direktiva. Također se pokazalo da velik dio anksioznosti roditelja, ali i njihova potreba za savršenstvom, dolazi iz ideje da bi trebali provoditi što više kvalitetnog vremena s djecom, zbog čega, zaposleni kakvi jesu, zanemaruju vlastite potrebe i svaki slobodan trenutak posvećuju njima. To nije loše samo po sebi, ali može biti i štetno. Iako su danas roditelji (posebno majke) zaposleniji od prijašnjih generacija, provode znatno više vremena s klincima, a klinci nikad manje vremena sami sa sobom. Potonje je i više nego potrebno želite li da vaše dijete odraste u samostalno, ispunjeno biće. Julian dalje navodi još jednu bitnu stvar u suvremenom roditeljstvu: roditelji štite dijete od stvarnosti. Zanimljivo, piše ona, mnogi misle da je jedan prvašić dovoljno odrastao da ima pametni telefon, ali ne i da zna da svijet može biti i ružno mjesto: ljudi umiru, boluju, ratuju...

Na tu je temu do vrlo interesantnih spoznaja došao pedijatar Thomas Boyce koji je napisao knjigu 'The Orchid and the Dandelion: Why Some Children Struggle and How All Can Thrive’. Naime, proveo je studiju u kojoj su djeca dobila zadatak nacrtati potres (a on je nedugo prije toga pogodio Kaliforniju). Pokazalo se da su djeca koja su crtala ‘vesele’ slike (manja oštećenja, sretne obitelji, sunce koje se smije) tjednima nakon toga bila bolesnija i slabije imunosti, a ‘mračnjaci’ (razorne posljedice potresa, strah, ranjeni) bili su fizički izdržljiviji. Boyce je tada zaključio da roditelji moraju biti iskreni (ne i pretjerano tjeskobni ili paranoični) kad govore o stvarnosti – pa će se djeca s vremenom manje bojati i lakše se nositi s tugom.

I, na kraju, zaključuje Julian nakon razgovora sa znanstvenicima i liječnicima, ako djecu želite pripremiti za život, i to sa svim njegovim ljepotama i strahotama, trebate mu dopustiti da pogriješi, da se suoči sa zaprekama, da osjeti negativne osjećaje i otvoreno razgovarati o temama koje ih zabrinjavaju. Naravno, za ozbiljnije psihičke poteškoće i stanja valja potražiti pomoć stručnjaka, ali u svakodnevici bježanje od problema, stresa ili nelagode ne čini dijete manje ranjenim, već upravo suprotno, takvo ga stajalište duboko ranjava. 

ČITAJTE LIDER U DIGITALNOM IZDANJU