Piše: Monika Perolić, studentica Ekonomskog fakulteta u Zagrebu
Pronalazak posla i izgradnja karijere je nešto čemu teži svaki ambiciozni pojedinac, a kada si student i tek ulaziš u taj svijet postoji puno toga što ne znaš, a često ti i ne žele reći. Mlade i neiskusne osobe često nesvjesno propuste neke poslovne prilike koje su im ispred nosa, a sve to zbog neinformiranosti i pravocrtnog načina razmišljanja. Čini se da je ovih dana sve teže procijeniti što se točno traži na tržištu rada i koje su prave stvari na koje treba staviti fokus. Studirati s nekim dugoročnim planom i ciljem ili 'zbog diplome'? Djelovati intuitivno ili se ravnati po ustaljenim ali generalno učinkovitim smjernicama? U ovom članku ćemo odgovoriti na ova i mnoga druga pitanja koja podsvjesno muče studente koji traže posao i grade iskustvo za buduću karijeru.
Tko čeka taj ne dočeka
'Ma samo da dođem do četvrte godine, onda ću se krenuti prijavljivati na oglase za studentski posao' ili 'sad ću se posvetiti samo faksu' izrazi su, odnosno izgovori, koje u pravilu čujemo od studenata. Kada sam se priključila Ekonomskoj klinici na prvom semestru druge godine, mnogi su mi govorili kako je prerano i da bih se radije trebala posvetiti predavanjima te su mi davali formule za ispravno vrijeme kada se trebam odlučiti na taj korak. Isti ti ljudi su mi, kad su počeli stizati rezultati moga rada i poslodavci su me krenuli primjećivati, postavljali pitanja poput 'kako stigneš uz faks?', 'kako si do toga došla?', 'ajme, blago tebi!' kao da je to nešto što nije svima dostupno i svi ne raspolažemo s istih 24 sata u danu. Često ljudi misle da za nešto nisu spremni i stalno nešto čekaju. Čekaju sljedeći semestar, godinu ili neku kvazi stabilnost koja nikada neće stići. No nažalost, u očekivanju svojevrsnog Godota, često ne stignu daleko i zatvori se njihov prozor prilika.
Što je presudno za dobru priliku?
Pitanje koje muči svakog studenta zasigurno je vrijedi li više imati dobre ocjene ili ulagati u socijalne vještine, komunikaciju i graditi network?
Često pričam o ovoj temi s kolegama iz Klinike i s fakulteta te me svaki put iznenade razlike u razmišljanjima. Dok mnogi smatraju da je najvažnije biti izuzetno stručan u onome što radiš, drugi pak vjeruju da se sve može naučiti usput, a da je bitnije biti prilagodljiv i proaktivan.
Kroz studiranje sam imala priliku upoznati akademski uspješne ljude s izuzetnim prosjecima koji cijeli svoj tjedan posvećuju proučavanju materije s predavanja i formiraju sebe i svoja mišljenja isključivo na usmenoj predaji znanosti u nadi da će njihova diploma jednoga dana govoriti u njihovo ime. S druge strane, studenti koji često nemaju neke hvalevrijedne ocjene i ne pridaju neku preveliku važnost fakultetu ali imaju taj neki 'osjećaj' za stvari i gledaju na svaku situaciju kao priliku za networking su često u prednosti prilikom zapošljavanja, pogotovo u manjim tvrtkama koje traže svestranost i snalažljivost. Tu se sada postavlja pitanje koji će od njih dvoje prije doći do neke izuzetne poslovne prilike. Promatraju li poslodavci uopće akademske rezultate kao kriterij zapošljavanja te je li uopće više bitno koji fakultet završavaš? S druge strane, je li samouka osoba dovoljno stručna i kvalitetna za obavljanje nekog posla bez formalnog obrazovanja?
Donedavno sam vodila jedan poduzetnički projekt na kojem sam imala priliku upoznati vrhunske poduzetnike koje vjerojatno ne bih tako lako mogla upoznati pa čak i da radim u njihovim tvrtkama. U razgovoru s takvim ljudima često volim pitati koje su to kompetencije koje traže u mladima. Vrijednosti koje su najčešće istaknute su komunikacija, želja za učenjem i radom te ugodna osobnost. Ovo posljednje me je pogotovo iznenadilo jer, slijedivši neke stare smjernice o tome kako funckionira tržište rada, posao nisam nikada poistovjećivala s osobnosti pojedinaca već isključivo učinkom. Imala sam priliku svjedočiti situacijama da ljudi dobiju posao kod veoma poželjnih poslodavaca na temelju triminutnog razgovora o nekoj nasumičnoj temi. Iako je to, naravno, rijetko, puno govori o tome da su ljudi ponekad fokusirani na krive stvari. Naravno, ne vrijedi generalizirati te nije jedan nužno bolji od drugoga ali je važno pričati o ovome jer studenti često nisu sigurni što točno tržište rada traži i koje su to kvalitete zbog kojih će poslodavac nekoga zaposliti. Naravno, za neka zanimanja je važno završiti fakultet, jer ne biste sigurno prepustili nekome da za vas radi brokerske poslove bez ikakve obrazovne pozadine ili da vas cijepi nasumična osoba koja ne zna ništa o medicini. U konačnici, iako nekim poslodavcima i nije bitno, barem je pokazatelj želje za učenjem i ustrajnosti
Trošak propuštene prilike u studiranju
Ograničiti učenje samo na ono o čemu studiramo je trošak propuštene prilike. Na primjer, da se kao studentica ekonomije držim isključivo stvari vezanih uz moju struku, vjerojatno nikada ne bih pisala ovaj članak ili se 'bacila' u mnoge druge izazove i aktivnosti koje su me obogatile te mi pružile brojna poznanstva i prilike. Često čujemo da se mnogi srame napisati u životopis ili na LinkedIn da su konobarili za vrijeme ljetne sezone jer to nema veze s time što uče na fakultetu i ne žele da njihovi budući poslodavci to vide. Ovakvo razmišljanje je najbolji primjer uskog vidokruga te manjka svijesti da upravo takav posao zahtijeva najviše multitaskinga te vještine funkcioniranja pod pritiskom i stresom ikad, što se pokazalo da poslodavci traže i cijene. Onaj koji samo studira i onaj koji samo radi su oboje na gubitku jer je jednako važno baratati informacijom kao i znati je primijeniti u svoju korist.
'Stvar je principa'
Recimo da ste veoma uspješan student ekonomije te da postoji poslodavac koji je vama idealan i sanjate o radu u toj tvrtci. Da vam taj isti poslodavac ponudi da za minimalnu satnicu šećete njegovog psa dva puta tjedno biste li smatrali da je to ispod vaše časti ili nadali se budućoj poslovnoj prilici? U ovakvim situacijama ljudi često ne vide širu sliku i mogućnost da si sami stvore priliku za nešto više. Ako vam osoba povjeri svojeg ljubimca znači da vam vjeruje i smatra da može na vas prenijeti tu odgovornost, čime je prvi korak već napravljen i slijedi faza 'dokazivanja'. Ili da vam, na primjer, netko ponudi internship u velikoj tvrtci i pruži vam priliku za jako vrijedno poslovno iskustvo, ali bez naknade, biste li je prihvatili? Tu se javlja crta intrapersonalnog poduzetništva koja je vrlo bitna za uspjeh pojedinca, a o kojoj se jako malo uči i potiče u akademskom obrazovanju. Nerjetko čujemo da netko tko je završio menagement traži posao u struci, a u životu nije vodio ništa osim osobnog plana učenja za ispit. Ili da se ljudi žale da nemaju iskustva, a sustavno se boje izaći iz zone komfora i napraviti nešto izvan fakultetskih aktivnosti. Takav pravocrtni mindset nas često sputava da otkrijemo koje nam se sve mogućnosti nude te čini da stagniramo u okvirima koji možda uopće nisu za nas.
Danas kada se granice pomiču i kriteriji posolodavaca nisu unificirani, teško je da ćemo se, oslanjajući se na standardne smjernice, istaknuti na tržištu. Volontirajte, stalno pretražujte nove prilike, gradite network i učite. Promatrajte svaki razgovor kao priliku da saznate nešto novo i proširite horizonte. Izbjegavajte pravocrtno razmišljanje i uvijek dostavite jedan posto više od onoga što vas se traži. Svi mi imamo različite putanje i nitko nam ne može dati formulu za uspjeh upravo zato što je ona za svakoga drugačija. Na kraju krajeva, sve se svodi na dobar balans. Kao i u svemu, sreću treba izazivati, a kada je možeš potkovati i znanjem to je onda sigurna kombinacija za uspjeh.