Koliko je do mene dok su modeli punoljetni sve prolazi, barem kao ideja. Pretjeruje li moda, truje li nas ili oslobađa, može li promijeniti svijet nabolje ili nagore, može li promijeniti vas i na koji način, to, nasreću, svatko ipak mora odlučiti sam za sebe.
NAPISALA JELENA POPOVIĆ VOLARIĆ
Nikad neću zaboraviti Benettonovu reklamu iz devedesetih, na kojoj se svećenik i opatica ljube nježno, strasno, puteno, kao da su to učinili mali milijun puta dotad. Oliviero Toscani, čovjek koji je godinama stajao iza tada vrlo kontroverznih Benettonovih reklama, doslovce je tom slikom prodrmao cijeli moj svijet. Kampanja je bila više od reklame. Bila je ubojita, šokantna, no i vrlo - vjerodostojna. Nije šokirala samo da šokira, ne, na toj je fotografiji bio ulovljen život kakav jest, nepredvidljiv, tajnovit, pun strasti (pa i onih zabranjenih). Govorila je o slobodi, seksu, ljubavi. Poželjela sam kupiti sve Benettonovo čega sam se tada mogla domoći (sjetimo se, Zagreb u to doba nije bio modna meka). Moje malo srce, prvi put očarano smjelim (i uspjelim!) reklamnim postupkom, gorilo je za Benettonovim pamukom kao i za prvim ljubavnim doživljajima: zahvaljujući toj slici, u mašti sam to dvoje spojila u jedno. Dakako, Toscani je na svojim reklamnim panoima izložio i neke manje lijepe stvari: dijete tek izvađeno iz majčine utorbe, krvavo i puno sluzi, osuđenike na smrtnu kaznu, odjevene u pupaste pamučne majice crvene boje krvi (koja je Benetton stajala goleme odštetne svote isplaćene obiteljima ubijenih), krvavu odjeću ratnika, crnog i bijelog rasnog konja uhvaćene, što bi se reklo, in flagranti, unutarnje organe triju rasa (crno, bijelo i žuto srce), i tako dalje, i tako dalje. Konzervativni svijet je urlao od muke, no klinci poput mene voljeli su šokantnu jednostavnost života. Ništa nije skriveno, sve je lijepo. Benetton nam je prodavao stvarnost (i skupi pamuk).
Procvat industrije Negdje u to doba cijeli je modni svijet dobio injekciju botoksa zahvaljujući takozvanim glamazonkama (manekenke čija tijela nalikuju na savršenu kompjutorsku simulaciju idealnih proporcija, a najpoznatije su među njima bile Claudia Schiffer, Cindy Crawford, Naomi Campbell, Linda Evangelista i Christy Thurlington). Zapadna ekonomija je cvjetala i mogle su se trošiti gomile novca na popularizaciju mode. Modni časopisi, poput svojevrsne modne biblije Voguea, zasjele su na čelno mjesto literature svakog osviještenog ženskog jupija. Odjeća se počela prodavati po neviđenim cijenama, svijet je postao opsjednut brendovima i ništa više nije bilo isto. Doduše taj je procvat, uza sve svoje negativne strane, pružio modnoj fotografiji mogućnost da se iz kataloške i, u najbolju ruku, klasične lijepe i pristojne studijske preobrazi u umjetničku fotografiju. Na editorijale se znalo spiskati silni novac, ekipe su putovale na egzotične lokacije poput Kariba ili Australije samo da snime neku posebnu fotku. Takav trend postoji i danas, iako se čini da nikoga više ne impresionira slike nevine bjeline pijeska. Nastassja Kinski davno je pozirala gola kao od majke rođena s pitonom u zagrljaju. Richard Avedon, veliki mag modne fotografije, ulovio je zmijski poljubac naoko smirene Nadje, lijepe poput Venere. Urbana legenda kaže da je fotografiranje trajalo svega pet minuta: smrtonosna zmija očito je znala što radi. Bilo je to 1981. godine. Modni je svijet otad do danas stalno iznalazio načina da osupne, zateče čitatelja, omogući mu posve novi pogled na proizvode koje predstavlja (da ne kažemo- reklamira). No, jesu li s vremenom pretjerali?
Kritika na nogamaPoznat mi je trač o jednoj od najuspješnijih hrvatskih manekenki koja je navodno odbila želju poznatog dvojca Mert and Marcus da se razodjene. Mnogi poznavatelji rada te dvojice fotografa bili su time iznenađeni. Pa žensko tijelo na njihovim slikama uopće nije vulgarno, čula sam. Oni tu sisu naprave tako lijepom ... to uopće nije sisa! Vrijeme je očito napravilo svoje, pa sisa više nije sisa, međunožje više nije međunožje, sve je relativno i samo je jedan od načina da se čitatelj još jednom iznenadi i zastane na stranici. Meni je osobno vrlo teško osuđivati modnu fotografiju jer je, kao i svaka umjetnost, podložna osobnu ukusu i stoga mora biti slobodna. Jurgen Teller, primjerice, voli svoje modele (među ostalim, Sofija Coppola, Victoria Beckham, Marc Jacobs) učiniti ružnima i prikazati ih kao nesretne persone na opskurnim mjestima poput motelskih soba. Ružno? Lijepo svakako nije. No umjetnost ne mora nužno biti lijepa. Ipak, reklamne kampanje koje su letvicu svog izražaja podignule jako visoko ipak su samo - reklamne kampanje. One nude i prodaju. A s vremenom su pokrenule i određene trendove u modi koji zadižu obrve čuđenja i podižu kritiku na noge. Tom Ford je, nakon što je vladao modnom scenom vrativši seksepil na piste, napravio dugu kreativnu stanku (tijekom koje je snimio i svoj prvi dugometražni film, pokupio odlične kritike i doveo Colina Firtha do nominacije za Oscara). Ipak, krv nije voda, i Fantastic Mr. Ford, kako ga naziva modni svijet, svako bi se malo vratio svojoj prvoj ljubavi (i grani koja mu plaća neviđene honorare) te kreirao neku liniju naočala, liniju muške mode…
Fordove loliteOve se sezone Ford odlučio za definitivan ‘come back‘, a povratak je proslavio editorijalom u francuskom Vogueu koji je, u najmanju ruku - kontroverzan. Stilizirao je sedmogodišnje djevojčice kao kokete, našminkane do ‘ibera’, obuvene u visoke potpetice, s nakitom vrednijim od kuća njihovih roditelja, u leopard uzorku i napućenih usana koje se izazovnu dure u kameru fotografa Sharifa Hamze, bivšeg asistenta slavnog Meisela. E, sad. Leopard uzorak, ako niste znali, jako je ‘in‘ ove sezone. A i gospodin Ford ga obožava. Super! Jedino što nedostaje toj jednadžbi jest objašnjenje zašto je dob malih lolitica ključna za fotografiju u tom božićnom izdanju slavnog časopisa. Koji je razlog da se sa slika ne mršte punoljetne djevojke? Tom bi zacijelo imao neko artističko objašnjenje za svoj izbor sedmogodišnjakinja; njihovi su roditelji vjerojatno potpisali privolu za fotografiranje; sva je prilika da je sve ‘po zakonu‘, no je li normalno? Ionako stravičan trend sve mlađih i mlađih djevojčica i dječaka koji se bave performerskim poslovima opsjeda sve grane zabavne industrije, pa nije li ipak previše, i više od toga, da se s reklame za neki brend smješi dijete koje još nije dobilo ni prvu menstruaciju, a već nosi potpetice (špic, naravno, a takav oblik cipele, navodno, doživljava povratak)?
Bez oblinaMene prvu izuzetno nervira kad kritičari modne scene viču da su mršave cure s piste šire sklonost anoreksiji u svijetu, jer mislim da svaka od nas mora sama za sebe izabrati želi li izgledati kao androgena vješalica ili Dita Von Teese, no ovdje bih ipak povukla granicu. S obzirom na to da je svijet sve osjetljiviji na političku korektnost, na neke se trendove gleda i u posve drugom svjetlu od onog umjetničkog. U službi ljepote tako su se našli i Andrej Pejić koji na ovogodišnjim proljetnim revijama glumi ženu na svim modnim pistama, što je na noge podignulo svjetsku medijsku scenu. Novinarka Daily Maila otišla je tako daleko da tvrdi kako je Andrej posljednji i ključni dokaz mržnje modnih magova prema ženama, aludirajući na to da je većina muškaraca koja se bavi modom homoseksualna, te da oni, kao takvi, ne mogu voljeti žene u njihovoj punoj ljepoti i stoga već desetljećima ženu nastoje što više približiti muškarcima. Doista, čovjek mora priznati, daleko smo dogurali od pojave glamazonki u kultnom spotu Georgea Michaela. Žene više nemaju obline na kojima im svijet zavidi, vidljive su im kosti, nose kratku kosu i uskih su bokova. Postajemo li doista, a da toga nismo ni svjesne, sve sličnije mokrim snovima homoseksualne modne klike? Ili možda šokira to što se ekonomska kriza okrutno poigrala s njom pa nekako mora svratiti pozornost na sebe? Odgovor je vjerojatno negdje između krize i činjenice da je vrhunska estetika uvijek bila rubna, čak i u vrijeme Marije Antoanette, čak i u vrijeme starog Rima. Igranje sa šibicama nešto je što umjetnost voli, jednom doslovce, drugi put simbolički.
Različita tumačenjaBog provokacije Meisel u talijanskom je Vogueu prikazao plastične operacije u njihovu najgorem (ili najboljem?) svjetlu. Zavoji, krv i lutke ‘nakon zahvata’. Propagiranje botoksa ili kritika plastičnim izgledom opsjednutog društva? Isti fotograf namjestio je Kristen McMenamy, najpoznatiju sjedokosu manekenku, na naslovnicu istog časopisa u pozu mrtve životinje usred lokve nafte. Zelene su udruge vrisnule u unisonoj pobuni protiv takve provokacije. No je li Kristen zapravo samo uhvatio tragični trenutak u povijesti čovječanstva i prikazao ga na svoj specifični način? Nije li zapravo samo genijalno komentirao ekološke katastrofe koje se događaju diljem svijeta (od Meksika do Pelješca) stavivši predivnu ženu u poziciju žrtve? Vogue nije uvijek toliko hrabar. Uredništvo je odbilo editorijal Stephena Kleina nazvan ‘Dogging‘ (promatranje seksualne aktivnosti pojedinaca na javnome mjestu), no prihvatio ga je malo oštriji časopis V. Perverzno ili ironično? Pornografija ili briljantni osvrt na bigbraderovski trend ‘reality‘ života, televizijom i internetom opsjednutog društva, koje polako postaje legalno voajersko? Klein je u Arena Hommeu otišao i korak dalje te fotografirao muškarce s puškama i gole žrtve s maskama na zemlji. Uvredljivo ili kritički? Koliko je do mene sve dok su modeli punoljetni sve prolazi, barem kao ideja. Pretjeruje li moda, truje li nas ili oslobađa, može li promijeniti svijet i bi li ta promjena bila nabolje ili nagore, može li promijeniti vas i na koji način, to, nasreću, svatko ipak mora odlučiti sam za sebe.