Iako vizualno zanimljivi, Schillerovi ‘Razbojnici‘ u režiji Vita Taufera ipak slijede politiku današnjeg teatra - razbojnici su u crnoj koži i laćaju se instrumenata u svakoj pauzi radnje.
Friedrich Schiller ‘Razbojnike‘ objavljuje 1781., u 22. godini, i već s prvom izvedbom doživljava golem uspjeh. Razlog je strastveni tekst koji se bavi dvojicom braće, arhetipski suprotstavljenih - Franz Moor zavidan je i koristoljubiv brat, opterećen likom i srećom starijeg brata Karla, a drugi figurira kao zanesen i pravedan protagonist, iako se takvim pokaže tek na samome kraju drame, kad se izjašnjava kao sukrivac u nesreći zbog prijašnjih nepromišljenih odluka.
Dva brata – jedan glumac
Redatelj Vito Taufer ispravno procjenjuje jednakost privatnih opsjena obojice, predstavu vizualno držeći u mraku, hladnoći i reskome zvuku u baš svakoj od scena. Bojan Navojec u ulozi Karla i Franza ne preza od nijansi koje se ne pokoravaju inicijalno zamišljenoj karakterizaciji; tako nam Franza portretira kao feminiziranog, slatkorječivog i pomalo duhovno odsutnog nezadovoljnika, a Karl je znatno siroviji u pristupu i gesti i tako zapravo prilično srođen s tekstom koji ga portretira upravo kao junaka u očima 22-godišnjeg autora: ekstremnog, razmaženog i taštog studenta koji ne želi prijeći preko nesporazuma, već sve njegove sudionike najprije kazniti.
Pozdrav novoj intendantici
Žrtve te na same sebe (a ne na onog drugog) fiksirane dvojice braće njihov su otac i Karlova zaručnica, kojima jedino preostaje istrpjeti odanu ljubav do vlastitoga kraja. Iako vizualno zanimljiva, predstava ipak slijedi politiku današnjeg teatra; razbojnici su u crnoj koži i laćaju se instrumenata u svakoj pauzi radnje. Simpatična je to svojevrsna dobrodošlica Dubravki Vrgoč, s obzirom na učestalost svirki ZKM-ova ansambla u predstavama. Također taj bend-ansambl može se vidjeti i kao anticipacija osuvremenjivanja Hrvatskoga narodnog kazališta, koje ipak jedinstvenim i prepoznatljivim okvirom pozornice potpuno razobličuje svaki tek dekoraterski autorski upliv i strogo definira, kao jedini valjani kriterij, ne relevantnost teme, ni vizualnu atraktivnost, ni stupanj provokacije, već kvalitetu smislene umjetnosti.