Zagreb se želi kandidirati za Europsku metropolu kulture 2020. Bit će to desetljeće nakon što je tu titulu ponio Pečuh, mađarski grad s brojnom hrvatskom manjinom te deset osnovnih škola na hrvatskom jeziku, i poprilično je dobro iskoristio.
Dok su zagrebački čelnici puštali, zlobnici bi rekli i pomagali, da industrijski spomenici kulture u središtu grada poput Paromlina ili ‘Nade Dimić’ propadnu, sruše se, Mađari su nekadašnju tvornicu porculana obitelji Zsolnay pretvorili u kulturni raj. Vlasnike su isplatili i preselili te uložili 275 milijuna kuna. U taj glasoviti industrijski pogon uselili su Fakultet glazbenih i vizualnih umjetnosti i na više od 40.000 četvornih metara uredili prostore za život i rad umjetnika, koncertne dvorane, hotel, restoran, učionice, parkove, otvorene pozornice, znanstvene igraonice, planetarij...Zadržali su i dio proizvodnje porculana, odnosno keramike koja ukrašava mnoge zgrade u Beču, Budimpešti, pa i beogradski hotel Moskva, i u kojoj posjetitelji mogu vidjeti kako se to nekad proizvodilo te, naravno, kupiti neki od prekrasnih porculanskih suvenira. Cijeli su pogon nazvali Kulturna četvrt Zsolnay. Udaljena je petnaest minuta hoda od središta gradića s oko 135.000 stanovnika, a u njoj je i prekrasan vinski muzej u kojem se mogu vidjeti sve faze uzgoja grožđa, njegove prerade i njegovanja vina. Prikazana je povijest proizvodnje vina, poslagani su i mirisni testeri na kojima posjetitelji mogu osjetiti arome cvijeća, voća, začina, kože, smole, pa i mačje mokraće, kojima sommelieri opisuju vina. Uz prikaz svake faze proizvodnje vina postavljena je kaširana fotografija nekog od glasovitih vinara iz tridesetak kilometara udaljenog Villányja, i to u prirodnoj veličini.
Bog i vino Eh, taj je Villány, hrvatsko mu je ime Vilanj, vinski raj glasovit po crnim vinima, od cabernet sauvignona, cabernet franca, merlota, frankovke do zweigelta, crnog pinota, frankovke (kékfrankos)... Lista sorata kao da je prepisana iz Slavonije i Baranje. Ima u Villányju čak i kadarke, stare panonske sorte koja je gotovo bila iskorijenjena, a sad su je počeli vraćati u vinograde neki vojvođanski vinari, ponajprije obitelj Tonković iz okolice Subotice. I vodeće bijele sorte toga prekrasnog vinogradarskoga kraja dobro su nam poznate: chardonnay, graševina (olaszrizling), rajnski rizling, traminac, sivi pinot (szürkebarát), muškat ottonel... Uzgajaju i lipovinu (hárslevelű), koja je uz furmint ili moslavac obvezan sastojak slavnih tokajaca. Nazivaju je starom mađarskom sortom, ali tu treba uzeti u obzir nekadašnje mađarske granice u kojima je bila i Hrvatska. Diče se zato i transilvanijskom sortom királyleányka te svojom zöldeltelini. Koliko im je teško izgovoriti imena, toliko ih je lijepo piti. ‘Proizvoditi vino jedna je od umjetnosti’, moto je pod kojim vinari iz Vilanja prilaze trsovima vinogradima, brinu se za grožđe, pomno ga prerađuju i njeguju vino. I svi znaju napamet knjižicu ‘Filozofija vina’ Béle Hamvasa (1897. -1968.), novinara, pisca, filozofa, ali i društvenog kroničara i kritičara. Zbog kritika suvremenikâ branili su mu pisanje, ponajprije nakon Drugoga svjetskog rata, ali zbog riječi posvećenih vinu i danas ga slave diljem svijeta. Podnaslov ‘Filozofije vina’ jest ‘Molitvenik za ateiste’, što objašnjava zašto ga baš nisu voljeli ni prije sovjetske okupacije. Hamvas ne bježi od religije, ali ne voli onu službenu. Boga naziva i drugim imenima: poljubac, zanos, kuhana šunka ili vino, ali ipak mu se vraća kad kaže da ‘na kraju ostaju samo dvojica. Bog i vino!’.
Atraktivni podrumiI njegove riječi izviru iz svakog podruma, čuju se iz svake bačve. Neizostavne su postaje na toj duhovnoj vinskoj cesti podrumi Bock, Csányi, Wunderlich, Sauska, Tiffán... Za posjet vinarijama Vylyan i Gere ima i posebnih razloga: Attila Gere proizvodi izvanredno ulje od grožđanih sjemenki koje je po dobrom utjecaju na zdravlje, izgledu, pomalo i okusu, vrlo slično ekstradjevičanskim maslinovim uljima. U centru Vilanja postoji i izvrstan restoran. Među maštovitim jelima ističu se rižoto od radiča i gorgonzole i pačja prsa sa šljivama. U podrumu Vylyan pak uživa se u izložbi na otvorenome. Izlošci su bačve koje se više ne upotrebljavaju pa su ih vlasnici ponudili mađarskim umjetnicima na oslikavanje. Zasad ih je izloženo tridesetak. Uživa se ondje i u jedinstvenome gaziranom vinu od crnog pinota. Pjenušavo je, ali nisu ga proizveli drugom fermentacijom, nego jednostavno dodavanjem ugljikova dioksida. Ipak, sorta daje dovoljno razigranosti u mirisu i okusu da se vino čini ozbiljnim poput pravih pjenušaca. Druga vinska atrakcija lani je u travnju bila frankovka berbe 2011. Nisu je još prodavali, no u podrumu smo doista uživali u njoj. Ove ćemo je godine valjda već moći i kupiti.
Šetnja gradomPečuh odnosno Vilanj redovita su proljetna odredišta dvadesetak vinskih sudaca koji sudjeluju na ocjenivanju ‘Portugieser du Monde’, odnosno ‘Portugisci svijeta’. Mađari su, eto, tom vinu koje se kod nas uglavnom potoči u rinfuzi i popije mlado posvetili i svjetsko prvenstvo. Gdje? U onom raju kulture i umjetnosti, ondje gdje je vinu i mjesto, u Kulturnoj četvrti Zsolnay. I ne piju se samo mladi portugisci. Lani je bilo izvrsnih sedmogodišnjaka, a jedan iz te berbe 2008. bio je i prvak ocjenjivanja. Pečuh je, inače, prvi mađarski sveučilišni grad i jedan od najstarijih u toj zemlji. Prva su naselja ondje bila prije više od dvije tisuće godina. I danas odiše poviješću i multikulturalnošću. Središtem dominira džamija paše Gázi Kászima sagrađena sredinom 16. stoljeća koja je 1702., nakon oslobođenja toga kraja od Turaka, pretvorena u rimokatoličku crkvu. U Pečuhu svakako treba prošetati ulicom Király, prepunom baroknih zgrada, u kojoj je i Nacionalni teatar, te ulicom Káptalan. U njoj je gotovo svaka zgrada muzej, a u jednom je od njih jest velika izložba najboljih porculanskih predmeta iz tvornice Zsolnay.