Idemo na ćevape? Idemo, ali kamo? U Sarajevo, Banja Luku, Leskovac? Ma ne. U Ilok! Malo bi ljudi izvan okolice hrvatskog najistočnijeg grada shvatilo ovaj razgovor, no Ilok je među gurmanima doista poznat po iločkom ćevapu.
Nije riječ o mljevenome mesu na kakvo smo navikli kad se spominju jela tog imena, ali jest o vrsti kebaba, orijentalnom jelu po kojemu su i ćevapi dobili ime. Kebab se radi od usitnjenog mesa, ali ovaj iločki ne radi se od usitnjene svinjske vratine ili buta.
Šarf s feferonom
Meso se ne melje, no reže se na odreske koji se mariniraju preko noći u soli, papru, crvenoj mljevenoj paprici, češnjaku i bijelome vinu. Drugi dan se komadi mesa uvaljaju u brašno, poprže na masti pa izvade. Na masnoći koja je ostala u tavi poprže se luk i tri vrste paprika izrezanih na listiće (crvena, zelena i babura), a nakon deset minuta doda se i oguljena te izrezana rajčica, mljevena crvena paprika (preporučuje se ljuta) te, tko doista voli "šarf" hranu, pokoji feferon. Zalije se bijelim vinom, iločkim svakako, te pirja dok tekućina ne ispari.
Prema potrebi se i dalje podlijeva vinom ili vodom. Potom se vatrostalna posuda namaže mašću ili maslacem i u nju slaže red mesa - red povrća, s time da povrće bude posljednje. Posuda se pokrije i stavi 35-40 minuta u pećnicu na 180 Celzijevih stupnjeva. Prilozi mogu biti pire krumpir ili žganci (palenta).
Fiš za Zagrepčane
Ilok je na Dunavu pa je jasno da je riječna riba jedan od gastronomskih favorita. Prvenstveno je to fiš paprikaš koji u Iloku rade kao normalni, dakle od "cijele" ribe, odnosno s kostima, a imaju i inačicu koju često zovu "zagrebački fiš". Zagrepčanima, koji nisu toliko navikli na riječnu ribu, izvade kosti pa poslužuju čisto meso. Riba se priprema i pržena ili pohana s puno povrća po kojemu je poznat ovaj kraj, a i to zna malo ljudi izvan okolice Iloka. Posebno se to odnosi na Radoš koji je istočnije od Iloka i najistočnije je naselje u Hrvatskoj. Tamo i Iločani odlaze po paprike, rajčice, mrkvu, peršin, pa i lubenice i dinje koje također spadaju u povrće iako ih jedemo kao voće. Svi ti plodovi jedinstveni su po svome intenzivnome mirisu pa automobil nakrcan njima doslovce treba voziti otvorenog prozora.
Bogatstvo mirisa
Izražen miris obilježje je i iločkih vina, i to ne samo traminca po kojemu su ovi obronci Fruške gore najpoznatiji. I vrapci znaju da se to vino posluživalo pri krunidbi kraljice Elizabete, a potom i na 60. obljetnici njezina vladanja. No prije nego na engleskome dvoru iločka su se vina točila na bečkome, ali to, prema nekim izvorima, nije bio traminac nego zeleni silvanac. Ta je sorta gotovo nestala iz hrvatskog Srijema, ali u posljednje je vrijeme mnogi vinari vraćaju. Na iločkoj vinskoj sceni općenito veseli to što svaki vinar ima svog favorita. U Vinariji Trs tako, među ostalim sortama, treba kušati cabernet franc, kod obitelji Buhač rajnski rizling, a sivi pinot kod Mirka Čobankovića, brata bivšeg ministra Petra, kao i Petrova sina Ivana Čobankovića. Kod Paule Stipetić treba navratiti na graševinu i cabernet sauvignon, a u Iločkim podrumima... U njima u svakoj berbi iskoči neko vino. Berba 2012. dala je odlične chardonnaye koji su na tržište stigli gotovo u isto vrijeme kad i graševine berbe 2013., a one su posebna priča.
Zlato za graševinu
Vrhunska graševina prošlogodišnje berbe osvaja zlatne medalje gdje god se pojavi. Posljednja je stigla s prestižnog ocjenjivanja Mundus Vini u Njemačkoj. Iz iste je berbe i kvalitetna graševina, vino s odličnim omjerom kvalitete i cijene koje je tijekom toplih ljetnih dana izvanredno pristajalo uz fiš paprikaš na Principovcu. To je ponajbolji iločki vinogradarski položaj, a tamo je obnovljen i ljetnikovac talijanske obitelji Odelscalchi koja je vladala ovim krajem od 1697. kad im je papa Inocent XI. darovao imanje koje je dobio od austrijskog cara Leopolda za pomoć u borbi protiv Turaka. Papa nije smio imati posjede pa ih je prepustio Odelscalchijima. Danas je na Principovcu hotel i golf vježbalište s tri rupe, kao i luksuzan restoran s prekrasnim pogledom na vinograde te Ilok, Srijem i Bačku. Odescalchi su ga izgradili 1864. godine i tamo su odlazili u lov i na berbu. Danas se tu može i voziti bicikl po osam kilometara uređenih putova kroz vinograde.
Iločki podrumi su nositelj iločkog turizma. Stari podrum u središtu grada tijekom godine posjeti više od 35.000 ljudi, što je gotovo pet puta više nego što Ilok ima stanovnika. Riječ je o dva podruma, jednom iz 15., a drugom iz 18. stoljeća. Oba imaju svoju priču, a silazak u njih izvrstan je uvod u kušanje iločkih vina.
U počast sv. Kapistranu
Poseban interes, prvenstveno zbog imena ali i zbog odnosa kvalitete i cijene, izaziva vino Kapistran crni. Sveti Ivan Kapistran bio je franjevac koji je cijelom Europom zagovarao križarski rat protiv Turaka. U lipnju 1456., kada je vojska Mehmeda II. napala Beograd, baš je on, uz Janka Hunyadija, poveo četu križara sastavljenu od franjevaca, seljaka, građana i profesionalnih vojnika koja je Turcima nanijela teški poraz. Nakon te pobjede povukao se na odmor u Ilok gdje je obolio od kuge i 23. listopada te godine umro. Prema svojoj želji pokopan je u Iloku, a na njegov su grob mnogi počeli hodočastiti. Zabilježeno je više čudesnih obrazloženja zbog čega je kasnije proglašen svecem. Prije negoli su Turci osvojili Ilok, mještani su, bojeći se skrnavljenja, njegovo tijelo preselili na drugu lokaciju. Nisu zapisali gdje, da Turci ne bi pronašli truplo, pa se ni danas ne zna gdje su njegovi ostaci. Uspomenu na svetog Ivana Kapistrana čuva crkva koja nosi njegovo ime i svakako je treba posjetiti tijekom boravka u Iloku.