Hrvoje Balen suosnivač je Algebre, najvećega domaćeg privatnog učilišta, i već deset godina dopredsjednik HUP-ove ICT udruge. Bio je veliki zagovaratelj nedavnih promjena u HUP-u, a u posljednje vrijeme najviše se bavi famoznim Nacionalnim planom oporavka i otpornosti (NPOO) zagovarajući to da privatni sektor dobije što više od predviđene 6,3 milijarde eura nepovratnih sredstava. U intervjuu Lideru govori o važnosti NPOO za transformaciju cjelokupnog gospodarstva, propulzivnom tehnološkom sektoru i što ga muči, HUP-u 2.0 i poslovanju Algebre.
Najtraženiji gospodarski dokument, Nacionalni plan oporavka i otpornosti, pojavio se na stolu i uskoro započinje javno savjetovanje. Jeste li konačno vidjeli dokument i kakvi su dojmovi?
Nažalost, još uvijek nismo vidjeli dokument nego još jednu radnu verziju s vrlo ograničenim informacijama. Možemo zaključiti da su neke izmjene u odnosu na prvotne verzije izvršene, no teško je govoriti o pravoj namjeri dok su i dalje nedostupne financijske alokacije. Nadamo se i da će u četvrtak 1. travnja 2021. biti skinute zadnje oznake tajnosti s ovog dokumenta te da će poslovna i opća javnost saznati koliko točno bespovratnih sredstava će po pojedinim podkomponentama i investicijama biti namijenjeno privatnim tvrtkama za investicije i rast konkurentnosti, koje mjere se predlažu za kredite, zajmove i jamstva, a koliko će se investirati u stvarne reforme.
Socijalnim partnerima smo ukazali da se nalazimo pred povijesnom prilikom u kojoj bismo bespovratnim EU sredstvima mogli potaknuti dugoročnu promjenu hrvatskog gospodarstva koje ne bi smjelo ovisiti isključivo o turizmu i javnim nabavama. Više članova Gospodarsko-socijalnog vijeća iz redova i sindikata i Vlade je kao primjer poželjnih gospodarskih promjena navelo brzorastuće firme iz ICT sektora poput Infobipa, Rimac automobila, Photomatha, Nanobita i drugih. Daljnji rast tih kompanija i etabliranje novih propulzivnih tvrtki iz tehnološkog sektora koje u Hrvatskoj imaju potencijala otvoriti desetke tisuća kvalitetnih radnih mjesta, neće se dogoditi ako se 46 milijardi bespovratnih EU sredstava usmjeri dominantno na investicije u temeljnu infrastrukturu i projekte javnog sektora, zanemarujući prijedloge poduzetnika i poslodavaca
Već sada kasnimo za tehnološki razvijenijim gospodarstvima, što ako propustimo i ovu šansu za brzom transformacijom?
NPOO je fantastična i jedinstvena prilika. Projekti privatnog sektora mogu brzo apsorbirati sredstva i dati rezultate. Ako se to ne dogodi, velik dio investicija se neće dogoditi tj. odgodit će se za neka druga vremena i time nećemo dobiti efekt. Ideja NPOO-a je da se brzo implementira i da se dobije zamašnjak razvoja gospodarstva. Ako kasnimo, bespovratno smo izgubili tu priliku, a druge zemlje će je iskoristiti. Ni EK ne možemo uvijek promatrati samo kao svog donatora, nego i kao skup nacionalnih Vlada u kojem se svatko bori za interese svoje industrije. To je normalno, ali tako se i mi moramo postaviti. Kada neki novac ulazi u privatni sektor više se puta okrene nego kada ide kroz javni sektor. Bitno je veći multiplikativni efekt. Mi u HUP-u podupiremo reformu pravosuđa, zdravstva i obrazovanja, ali ne podupiremo da većina novca iz NPOO-a ide u javni sektor i to u krive investicije.
Kakve investicije?
Primjerice, javne pravosudne zgrade, željeznički pravci, aglomeracije, skele, vagoni… Sve te investicije imaju svoje mjesto, ali treba odabrati odakle će se što financirati i u kojem iznosu. Novi željeznički pravci se mogu financirati iz kohezijskih fondova EU. Pravosudne zgrade su projekti koji su započeli davno prije pojave pandemije i nikako ne mogu biti dio plana oporavka… Planira se izgradnja kanalizacijskih i vodoopskrbnih sustava, zbrinjavanje otpada i sve se to nalazi s velikim ciframa u tom planu. Znamo da neki ljudi u Hrvatskoj nemaju to dobro riješeno, ali tim ljudima je prioritet radno mjesto jer ih neće modernizirana kanalizacijska mreža zadržati ako nemaju posla. Trebaju nam tvrtke koje je i ministar Marić spomenuo.
Zanimljivo da je naveo te primjere, ne stječe se dojam da je država nešto pomogla brzorastućim tehnološkim tvrtkama. I dalje se ICT smatra sporednim sektorom, mogu li te tvrtke biti lokomotiva budućeg razvoja?
Uvijek treba imati više razvijenih industrija, nije dobro stavljati sva jaja u istu košaru. Kad imamo veliki gospodarski rizik u jednoj grani kao što je sad turizam, to nije dobro. ICT je u ovoj krizi pokazao otpornost i potencijal razvoja. Možda u budućnosti to bude neka druga industrija koja se naslanja na nju modernizacijom metalne, prehrambene ili neke druge industrije. Ono što nam nedostaje su horizontalna ulaganja u istraživanje, razvoj i inovacije. Da bi bili generalno konkurentni trebaju nam takva ulaganja jer je to prilila da stvorimo nove tvrtke koje će biti centri izvrsnosti, neovisno o kojoj se industriji radi. U HUP-ovom planu, koji nikako nismo imali prilike prezentirati, je to podržano, nisam siguran za Vladin. S druge strane, ICT sektor, od čega je 2/3 softver i usluge programiranja, po prihodima je već prestigao metalnu i prehrambenu industriju te raste puno brže od ostatka gospodarstva. O kapitalizaciji i globalnoj prisutnosti da ne govorim. No ono što će nedostajati i IT-u je istraživanje i razvoj i povećanje udjela vlastitih proizvoda u odnosu na usluge.
Ništa ne oporezujemo toliko koliko rad, isplati li se raditi u Hrvatskoj?
Da, kod nas se sve oporezuje bitno manje nego rad i naš porezni sustav već 30 godina nastoji sustavno demotivirati ljude da rade. Govorim prvenstveno o inženjerskim i menadžerskim plaćama. Ovaj sustav nastoji motivirati ljude da što prije izađu iz poslovnog i uđu u rentijerski odnos. To je jako krivo. Ako nekom inženjeru-zaposleniku država na godišnjoj razini odreže 50 posto primanja kroz namete, vlasniku malog JDOO 23 posto, paušalnom obrtniku 12 posto, iznajmljivaču apartmana 5 posto, digitalnom nomadu nula posto, onda je jasno u kojem smjeru idemo i kakvo društvo ćemo graditi. Nitko ne želi da ga se puno oporezuje. Jako je česta praksa da tvrtke iz ostatka EU traže zaposlenike u Hrvatskoj da otvore paušalni obrt i tako im nude visoke plaće, a zaobilaze hrvatski porezni sustav. Ili će se netko prijaviti negdje izvan EU i raditi kao nomad u Hrvatskoj ili gledati kako da što prije novac koji je zaradio uloži u apartmane ili privatni smještaj. Da smo u Švicarskoj nitko normalan ne bi išao investirati u nekretnine osim ako nema jako dobar poslovni plan. Ovdje to svi rade jer država motivira na to. Kao što Rumunjska motivira IT stručnjake da dođu raditi tamo jer nema poreza na dohodak kod nas se motivira sve da dođu, kupe nekretninu i iznajmljuju je uz neki mini porez. To je strategija kakvu imamo i koja nam se već obija o glavu kroz emigracijske odljeve mladih pametnih ljudi.
Cijeli intervju možete pročitati u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.