Arhitekti Krunoslav Ivanišin i Lulzim Kabashi imaju zajednički ured Ivanišin.Kabashi.arhitekti već petnaest godina, za kojih su izgradili respektabilno ime u domaćim i regionalnim okvirima. Već na početku posla izlagali su 2010. na Venecijanskom bijenalu u paviljonu Crne Gore, a veliki projekti samo su se nizali. Zasad, kažu, nemaju problema s krizom izazvanom koronavirusom, a kad prođe, uvjereni su u građevinski procvat
Razgovor s arhitektima Krunoslavom Ivanišinom i Lulzimom Kabashijem dogovoren je prije potresa u Zagrebu, uvjetovao ga je slučaj, kao, uostalom, i sve stvari u životu, a potres ga je učinio aktualnim i prigodnim. Naime, mnogo je zgrada stradalo, posebno u centru, i pred strukom će biti velikih izazova za rekonstrukciju i adaptaciju. Ali ne samo pred strukom. Arhitekte, građevinare i investitore godinama muči pretjerana regulacija, odnosno propisi, koji su često toliko zahtjevni i neizvedivi da investitori od projekata unaprijed odustaju, smatraju naši sugovornici, vlasnici i direktori renomiranoga arhitektonskog ureda Ivanišin.Kabashi.arhitekti, danas angažirani na nekoliko velikih projekata, arhitekti prema čijim zamislima već godinama niču građevine u zemlji i inozemstvu.
Tragedija, ali i prilika
No, koliko god paradoksalno zvuči, Kabashi smatra da je možda baš potres prilika da se središte Zagreba obnovi što brže, kvalitetnije i bolje, jer Zagreb kakvog danas znamo nastao je većim dijelom nakon potresa 1880. godine.
– Nevrijedne zgrade treba srušiti i na njihovom mjestu sagraditi nove, a one koje su povijesno i estetski vrijedne treba obnoviti, unijeti u njih nove materijale, željezo i armirani beton i na taj ih način stabilizirati – ističe Ivanišin, ali da bi se sve to realiziralo potrebno je stvoriti uvjete pod kojima će se investitorima isplatiti ulagati.
Krunoslav Ivanišin i Lulzim Kabashi poznaju se sa završnih godina fakulteta, a profesionalno su počeli surađivati vrlo brzo nakon što su 1996. – 1997. diplomirali i stekli uvjete za samostalno projektiranje. Na početku su imali svatko svoj ured ovlaštenog arhitekta, u Zagrebu, odnosno Dubrovniku, kada je i počela njihova suradnja na različitim projektima, obiteljskim kućama, stambenim zgradama i interijerima.
– To s jedne strane nisu bila najsretnija vremena za arhitekturu, jer kao da se još nije znalo u kakvom bismo točno sustavu kao arhitekti privatnici trebali raditi. No, s druge strane, neodređenost i tranzicija pružale su priliku nekome izvan institucija da krene u posao grlom u jagode. Našli smo se u poziciji da radimo glavne projekte po sasvim nedorečenim urbanističkim planovima i ishodimo lokacijske i građevinske dozvole s vlastitim imenom i pečatom a da nikad prije nismo vidjeli kako propisno uvezan idejni ili glavni projekt uopće izgledaju. Nijedan od nas dvojice prije svog projektnog ureda nije radio u nekom drugom projektnom uredu, jer takva su bila vremena – projektiralo se vrlo malo, sustav se tek izgrađivao ili je nama to tada tako izgledalo – prisjeća se Ivanišin.
Trajno i stabilno
Zajednički poslovni put i čvršće povezivanje označio je arhitektonski ured koji su osnovali 2006. godine i nazvali ga prema vlastitim prezimenima, Ivanišin.Kabashi.arhitekti, jer su htjeli da to bude nešto trajno i stabilno, kažu, kao i ono što projektiraju i grade.
– Naše društvo jest ‘s ograničenom odgovornošću‘, ali je u poslu svakog arhitekta odgovornost trajna, jer jedna bi zgrada trebala potrajati dulje od jednoga ljudskog života – ističu Ivanišin i Kabashi.
Rast je bio uvjetovan količinom i veličinom projekata i vremenom potrebnim od dogovaranja pojedinog projekta do njegova završetka kao zaokružene tehničke dokumentacije s odgovarajućim dozvolama ili kao završene građevine.
– Zajedno smo počeli raditi 2003. – 2004. godine na projektu obiteljske kuće u Zagrebu, koja je u razmjerno kratkom roku bila projektirana i sagrađena, a potom i nominirana za nagradu za stambenu arhitekturu Udruženja hrvatskih arhitekata. Za to je bilo dovoljno da smo u neformalnom poslovnom odnosu, svaki sa svojim uredom ovlaštenog arhitekta. Godine 2004. ušli smo i u prvi veliki projekt, to je bila javna garaža u Dubrovniku i sportska dvorana osnovne škole do nje, jedan od prvih projekata i realizacija javno-privatnog partnerstva u Hrvatskoj – ističe Kabashi.
Domaći i strani projekti
Poslovi su iz dana u dan rasli, pa su uz tri kolege arhitekta na projektima angažirali i hrvatske i strane studente koji su kod njih odrađivali praksu. Garaža u Dubrovniku je završena 2009. godine, a u međuvremenu su pobijedili na tri domaća i jednom međunarodnom natječaju. Tu prvu fazu rasta zaključuju izložbom na Venecijanskom bijenalu u paviljonu Crne Gore 2010., gdje su predstavljali svoj projekt uređenja brane Mratinje, pobjednički rad međunarodnog natječaja crnogorske vlade iz 2009. godine.
Uslijedila je kriza, koju su preživjeli s projektom naselja sa šezdesetak stanova prema programu društveno poticane stanogradnje (POS) u Dubrovniku, koji je realiziran 2014. i nominiran za nagradu za stambenu arhitekturu Udruženja hrvatskih arhitekata. Osim toga, predavali su projektiranje na raznim sveučilištima u inozemstvu, a novi rast uslijedio je zahvaljujući urbanističkom planu velikoga kvarta u Prištini, na Kosovu, i projektnoj studiji razvoja turizma na albanskoj obali.
– Iz te smo studije posredno došli do poziva za veliki međunarodni natječaj za Albanski parlament u Tirani. Prema preporuci kolege inženjera koji je 2016. prilagodio naš projekt marine i hotela u Albaniji danas gradimo hotel u centru Zagreba i stambenu zgradu u središtu Opatije za respektabilnu međunarodnu građevinsku kompaniju iz Tirane koja ima realizirane projekte u brojnim zemljama svijeta, između ostalih i u New Yorku, u SAD-u – napominje Kabashi.
Život ide dalje
Posljednjih nekoliko godina sve je više dobrih projekata na dobrim lokacijama, napominju. Privode kraju radove na dvama gradilištima u Dubrovniku, gdje je u izradi ili se čekaju dozvole za još nekoliko projekata, rade na projektu rekonstrukcije u povijesnoj jezgri Korčule za jednu stranu kompaniju, a u Zagrebu se, osim spomenutog hotela, grade dvije manje stambene zgrade i obiteljska kuća u rezidencijalnom dijelu grada. K tome i dalje su angažirani na projektima u inozemstvu, tako da posla ne nedostaje te ih je trenutačno u uredu šestero zaposlenih visokoobrazovanih arhitekata i dvoje studenata na praksi. A upravo su poslovi u inozemstvu bili ključni za preživljavanje u kriznim vremenima i posredno im donijeli nove kvalitetne projekte.
– Od prvog dana do danas glavni problem je uvijek isti – prenormirani urbanistički planovi i predugo vrijeme potrebno za ishođenje raznoraznih dozvola i suglasnosti. Možda će se nešto u tom smislu popraviti prelaskom na digitalno ishođenje dozvola i suglasnosti u zadnjih pola godine, ali to još ne možemo sa sigurnošću reći – ističe Ivanišin, inače i doktor arhitekture te docent na Katedri za projektiranje na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu.
Zasad nemaju problema s krizom izazvanom koronavirusom, iako se zbog pandemije osjeća neizvjesnost. Godišnji prihodi su im stabilni, od 2016. kreću se oko tri milijuna kuna.
– Prođu li problemi uzrokovani koronavirusom za nekoliko mjeseci, planiramo povećati ured za još nekoliko arhitekata i jednog administratora. Nedavno smo kupili nova računala, koja još nismo uspjeli ni raspakirati, ali posla ima, i na projektima trenutačno radimo od kuće. Gradilišta nisu zatvorena, dovršavamo postojeća, radi se punom parom, a nadamo se uskoro i brojnim novima – ističe ovaj arhitektonski i poduzetnički dvojac koji ulazi u petnaestu godinu, više nego uspješnog, zajedničkog poslovanja.