I Hrvatska svojeg svisca Phila ima. Samo ga ne iščekujemo u veljači, nego u ovo doba godine, i ne najavljuje duljinu zime, nego ekonomskog očaja. Svake godine očekujemo da nam najvažniji dokument, državni proračun, otkrije čudo neviđeno: promjenu. To se nikada ne dogodi. I svejedno, svake godine ispočetka, puni nade (d)očekujemo svojeg Phila.
Ekonomist Guste Santini objašnjava zašto nas to očekivanje ipak ne čini budalama bez premca.
– Država mora imati koncept razvoja, plan. Ako toga nema, onda sve politike provodi s pomoću proračuna. A naš je proračun izraz jedino političkih odnosa i zato Hrvatska nema izgleda. Proračun je u temeljima jednak već dvadesetak godina, linearnoga je koncepta, samo se mijenjaju brojevi – kaže.
Iako s prijedlogom proračuna za 2020. nitko razuman nije zadovoljan, nema ni mrve sumnje da će za njega u zraku biti dovoljno saborskih ručica. Jer, za njih je i skrojen. Marijana Ivanov sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta kaže kako je proračun obični 'status quo' kad je riječ o gospodarskom rastu, rastu javnih rashoda, strukturi proračuna i neprovedenim strukturnim reformama.
– Potrošnja kućanstava najvažnija je komponenta BDP-a, a velikim se dijelom financira iz javnih rashoda. Redistribucijska uloga države pri tome ne služi samo kao protočni bojler prikupljanja PDV-a, doprinosa i drugih javnih prihoda radi isplate plaća i mirovina, nego je kanal usmjeravanja novca od onih koji bi prekomjerno povećali štednju prema onima koji će povećati potrošnju. No problem je što usporedno znatno raste uvoz strane robe, što poništava dio pozitivnih učinaka rasta potrošnje stanovništva i države. S druge strane, prevelik teret financiranja socijalne i administrativne države snosi poslovni sektor, s učincima na nedovoljnu produktivnost, nedovoljno konkurentan izvoz i održavanje niske dugoročne stope rasta BDP-a – analizira Ivanov.
Cijeli tekst i detaljnu analizu proračuna pročitajte u digitalnom i tiskanom izdanju LIdera.