Upravo dok je nastajao ovaj tekst, jedan hrvatski poduzetnik koji je želio ostati anoniman bio je u postupku osnivanja zaklade. Prema riječima njegova odvjetnika, na to ga je ponukala činjenica da mu je na početku poslovnog puta pomogao poduzetnik iz SAD-a bez čijeg novca ne bi mogao izgraditi svoje poslovno carstvo, a ono se sastoji od desetaka tvrtki u kojima ima stopostotno vlasništvo ili udjele, od kojih je većina sa sjedištem u inozemstvu. Zakladu osniva u Hrvatskoj, na nju će prebaciti dio dionica iz raznih tvrtki te će dividendni prihod postati prihod zaklade koja će stipendirati školovanje mladih ljudi koji si to inače ne bi mogli priuštiti.
No, zaklade su u svijetu često vlasnice velikih tvrtki i grupacija. Iako u javnosti nije previše eksploatiran podatak da je Fortenova u vlasništvu nizozemske zaklade, upravo je to vidljivo u Sudskom registru, u kojem je kao vlasnik Fortenova grupe d.d. upisana tvrtka Fortenova Group TopCo B.V. sa sjedištem u Amsterdamu. U organizacijskoj strukturi Fortenove spominju se još dva pravna subjekta, također registrirana u Nizozemskoj, naime, Fortenova Group HoldCo B.V. jedini je vlasnik Fortenova TopCoa, a krovni je vlasnik svima zaklada Fortenova Group STAK Stiching. Pravni stručnjaci tumače da je razlog toj složenoj organizacijskoj i vlasničkoj strukturi jednostavnije upravljanje, ali iz Fortenova grupe nismo dobili službeni odgovor na pitanje zašto se pristupilo takvom modelu, koje su prednosti za Fotenova grupu d.d., postoji li razlika u oporezivanju, biraju li upravu Fortenove osnivači zaklade te zašto je ona osnovana u Nizozemskoj, a ne u Hrvatskoj.
U Agrokorovoj nagodbi piše da je razlog odabira Nizozemske i stavljanje tvrtke u stopostotno vlasništvo strane zaklade korporativna struktura koja omogućava jednostavno raspolaganje i unovčenje 'novih instrumenata za sve vjerovnike, razvijenost pravnog okvira koji Nizozemsku čini podobnom kao matičnu državu međunarodnog holdinškog društva i koji je u skladu sa standardima EU i OECD-a te mehanizmi korporativnog upravljanja koji omogućuju adekvatan nadzor, obaviještenost i provedbu odluka Vjerovnika kroz sve razine strukture'. U obrazloženju se navodi i da je ključna ideja osnivanja zaklade to da veliki broj vjerovnika kada jednom uđe u vlasničku strukturu društva, na taj način sigurno ostvaruje sve imovinske koristi iz svojih vlasničkih udjela, ali da pri tome ne ometa poslovanje budućeg društva glasačkim pravima na skupštini.
Na pitanje zašto mnoge strane tvrtke osnivaju zaklade u Nizozemskoj i njima prepisuju vlasništvo nad dionicama, pravni stručnjaci odgovaraju da u toj zemlji postoji cijela industrija zaklada i razvijena sudska praksa u tom području, što nudi pravnu sigurnost i veliku fleksibilnost upravljanja.
Naši pravnici tumače da u hrvatskom pravnom poretku neke klauzule iz dioničkih ugovora nisu lako izvršive. Primjerice, ako većinski dioničari dogovore cijenu po kojoj žele prodati dionice tvrtke, a neki manjinski dioničar odluči da svoj udio želi zadržati, nagovoriti ga na prodaju može trajati godinama. Tada manji dioničar može biti ucjenjivač i kočiti prodaju, tumače pravnici. Prodaju tvrtki otežava i radničko dioničarstvo, vrlo često u tehnološkim kompanijama, kada se zaposlenicima umjesto većih plaća ili nagrada daju udjeli u kompaniji. Prilikom kupnje, novi vlasnik najčešće ne želi imati rascjepkano vlasništvo od pola ili jedan posto koje drži nekoliko zaposlenika, a ni pregovarati separatno s njihovim vlasnicima.
Iako u Hrvatskoj postoji mogućnost da zaklada bude vlasnik tvrtke, to u nas nije čest slučaj, pa mnogi pravnici s time nemaju iskustva. Ipak, navode da je prodaja tvrtke koja je u vlasništvu zaklade mnogo jednostavnija jer je upravljač zaklade mahom većinski dioničar, raspolaže s vlasničkim certifikatima u zakladi, a posredno i udjelima u konkretnoj tvrtki te time manjinski vlasnici udjela ne mogu spriječiti prodaju tvrtke.
Ekonomski stručnjak Damir Novotny, koji je dio svoje profesionalne karijere proveo u Njemačkoj radeći za razne konzultantske tvrtke, tumači da su zaklade vlasnici velikih tvrtki vrlo česte u njemačkoj poslovnoj praksi.
– Nakon Drugoga svjetskog rata saveznička administracija obnovu Njemačke prepustila je malim poduzetnicima, poznatim pod nazivom mittlestand, a poticali su se i ostali oblici malog poduzetništva, iz kojeg su se kasnije razvile velike, svjetski poznate kompanije, poput Boscha, Aldija, BMW-a i brojnih drugih, koje su danas, gotovo odreda, u vlasništvu zaklada. Budući da neki od nasljednika poslijeratne generacije poduzetnika nisu bili zainteresirani za nastavak poslovanja poduzeća, njihovi su osnivači vlasništvo tvrtke prebacili u zakladu s ciljem da im se održi poslovanje i sačuva tvrtku od prodaje i lošeg upravljanja koje bi je moglo dovesti u teškoće – tumači Novotny.
Zaklada je vlasnik i najvećeg dijela glasovite njemačke grupe Volkswagen. S dijelom dionica u vlasništvu zaklade upravlja upravni odbor, u kojem su ugledni konzultanti, odvjetnici, stručnjaci raznih profila, tako da, dionicama tvrtke upravljaju stručnjaci, a ne nasljednici. Osim u Njemačkoj i Austriji, zaklade su vlasnici tvrtki u mnogim zemljama svijeta, a kod nas je ta praksa, uz rijetke iznimke, gotovo nepoznata.
A koje su svjetske kompanije u vlasništvu zaklada, koja je prednost osnivanja obiteljskih zaklada, te što o toj temi kažu Liderovi sugovornici, pravnici, konzultanti i poduzetnici, pročitajte u digitalnom i tiskanom izdanju Lidera.