Digitalni nomadi, ljudi koji spakiraju laptop u ruksak i radne sate provode na nekim od najatraktivnijih destinacija svijeta, sve su brojniji i definitivno bismo ih bez puno razmišljanja svrstali među fenomene današnjice. No, iako su zahvaljujući uspješnoj inicijativi Jana de Jonga da se u Hrvatskoj za njih uvedu posebne vize posljednjih mjeseci digitalni nomadi na našim prostorima top tema, pomalo je zaprepašćujuće koliko je priča o njima 'stara'. Iskopali smo iz ropotarnice prošlosti novinski članak objavljen prije četvrt stoljeća koji govori o tada novoj pojavi na tržištu rada.
Evo kako se u Poslovnom svijetu Večernjeg lista 11. rujna 1996. godine pisalo o tim 'kontraktorima ili savjetnicima, ciganima ili nomadima današnjice'.
Nastupaju samostalno ili u timu, potpisujući ugovore na period od nekoliko tjedana do nekoliko godina. Za takvim projektima tragaju uglavnom mlađi muškarci nemirna duha i uistinu su predvodnici novog tipa karijere kad pojedinac postaje ovisnik o projektu.
Muškarcima nemirnog duha u međuvremenu su se pridružile i žene, a narasla je i cijela vojska freelancera koji za život zarađuju kratkim gažama na raznim projektima. U konačnici, danas oni često imaju veću životnu stabilnost od mora radnika koji imaju ugovore na određeno. Ipak, te 1996. angažman digitalnih nomada izazivao je nemir među stalno zaposlenima.
Nomadi su mjesecima odvojeni od obitelji i izloženi su financijskoj nestabilnosti. K tome, kad dođu u neko poduzeće, kod starijih i slabije plaćenih radnika s punim radnim vremenom najčešće izazivaju strah od mogućega gubitka posla.
Danas se neki stariji zaposlenici s istom nepovjerljivošću gnušaju digitalizacije i robotskih kolega. Zanimljivo je pročitati i kako su se kompanije nekada 'rješavale' IT-evaca jer su ocjenjivale da im zapravo ne trebaju. Nisu ni pomišljale da će im za 25 godina nuditi popis od minimalno deset stavki kakve im sve benefite nude ako prihvate radno mjesto kod njih.
Samostalni informatički stručnjaci postaju sve traženiji, dobrim dijelom zato što ispunjavaju praznine koje nastaju nakon što korporacije otpuste radnike. Interno osoblje za procesore najčešće biva desetkovano kada kompanije zaključe da njihova konkurentna snaga leži, primjerice, u prodaji. U high-tech krugovima preveli su značenje kratice CIO (glavni službenik za informiranje) u 'karijera je završena' (op.a. career is over), pokazujući time sudbinu internog osoblja.
Vrijeme je pokazalo da takvoj malodušnosti zapravo nije bilo mjesta. Premda, dok danas gledamo kako umaču nožice u modrozeleno more Tajlanda dok rade i sve što osjećamo je zavist, treba priznati da je pionirima takvog načina života zaista trebalo mnogo hrabrosti da se odvaže 'biti svoji šefovi'. Tome koliko mu je karijerni zaokret unio stresa u život svjedoči tada dvadesetdevetogodišnji high-tech stručnjak Craig Brown.
C. Brown kaže da ustaje u četiri sata kako bi obavio administrativne obveze, kao što je naplata. Financijska nesigurnost i tjedno izbivanje od kuće nije mu smetalo dok je bio neoženjen. Ali odnedavno je zasnovao obitelj i razmišlja o stabilnijem poslu, iako se boji da će mu svaki drugi posao biti dosadan.
Doznajemo da trendu nisu odoljeli ni pripadnici nešto starije generacije. Pedesetsedmogodišnji Albert Brown je odlazak u prijevremenu mirovinu, kamo ga je uputila kompanija Lockheed Martin, iskoristio za praćenje najnovijih tehnologija te je internetski poslao ponude za nomadski posao potencijalnim poslodavcima. To je naišlo na dobar odaziv.
Danas zarađuje najmanje 60 dolara po satu, što je više negoli u Lockheedu. Mnogo putuje, ali se ne žali. Albert Brown kaže da je veliki broj njegovih bivših kolega većina prijatelja koji su radili u kompjuterskim kompanijama danas bez posla i teško žive. On ne planira nikako otići u mirovinu.
Cijeli članak možete pročitati ovdje:
