Uzalud će biti sve mjere kojima država pokušava ublažiti ekonomske nepogode koje nam donosi korona ako građani ne odriješe kesu. U posljednjih je deset godina udio osobne potrošnje u BDP-u oko šezdeset posto. To je najveći makroekonomski agregat koji jako utječe na ekonomska kretanja.
Sasvim je očekivano da zbog gubitka ili smanjenja osobnih dohodaka padne osobna potrošnja, no matematika je i u ovom slučaju neumoljiva. S obzirom na to koliki udio ima u BDP-u, bez rasta osobne potrošnje jednostavno nema oporavka. Manja potrošnja podrazumijeva i manji prihod za ionako osiromašenu državnu blagajnu. No, kako to učiniti kad ne samo da se smanjuje potražnja i kupovna moć, jer ljudi ili ostaju bez primanja ili se boje budućnosti, nego i kad nema ponude jer je prisilno zatvorena zbog pandemije?
Primarne potrebe, poput hrane i pića, stanovanja i potrošnje energenata, ubrajaju se u onaj dio potrošnje za koji stanovništvo mora izdvojiti novac neovisno o kretanju svoga raspoloživog dohotka. Međutim, to nije dovoljno, smatra profesor na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu Darko Tipurić, da bi se osigurala razina potrošnje potrebna za ublažavanje efekata krize.
On smatra da država aktivnim mjerama mora osnažiti osobnu potrošnju, ali govoriti o pozitivnim poreznim reformama kojima bi se to djelomično moglo osigurati nije realno, kao što nije realno očekivati ni bilo kakva povoljna kretanja na tržištu rada u idućem razdoblju.
Njegova je ideja podjela neprenosivih vaučera kojima se mogu platiti roba ili usluge na domaćem tržištu. Svaki punoljetni građanin dobio bi vaučer u istom iznosu i tako bi se zadovoljio kriterij društvene pravednosti. Postojao bi rok u kojem bi se vaučeri morali iskoristiti (od dva do tri mjeseca), a nakon isteka roka valjanosti postali bi bezvrijedni.
Detaljnije o toj ideji te što o poticanju osobne potrošnje misle drugi ekonomisti čitajte u novom broju tiskanog i digitalnog Lidera.