Nakon što je izišao iz biznisa s dijeljenjem bicikala koji je razgranao po cijeloj regiji, Dvorski je ušao u biznis dijeljenja električnih romobila koji je sada zastupljen u dvadesetak gradova na moru. Nered s ostavljanjem romobila bilo gdje, kao u mnogim gradovima u svijetu, spriječen je hibridnim sustavom u kojem se romobil mora vratiti na fiksnu stanicu na kojoj se i automatski puni
Čim smo stupili u kontakt s Krešimirom Dvorskim, serijskim poduzetnikom koji je u Hrvatsku doveo sustav javnih bicikala, a danas u gradovima na obali razvija sustav javnih električnih romobila, bilo nam je jasno da to neće biti uobičajena poduzetnička priča. One obično nastaju tako da mi, liderovci, odemo na lice mjesta, u nekakav proizvodni pogon ili ured, da na mjestu gdje je određeni poduzetnik svoj poslovni impuls pretvorio u stvarnost razgovaramo s njim ili s njom o tome kako se ta stvarnost realizirala.
Dvorski je poduzetnik koji radi kod kuće. Ured kao takav nema, a razlog tomu nije čak ni pandemija. Najproduktivniji je kod kuće. Nije baš zgodno da ulazimo ljudima u životni prostor pa smo se našli na kavi u blizini njegova stana na Vrbanima i zamolili ga da dođe s romobilom – kako bi ga barem autentično predstavili. No, trenutačno ga nema. Svi romobili koji su dio njegova aktualnog biznisa u Hrvatskoj, tvrtke Dash City, nalaze se na moru, u turističkim središtima i tamo će vjerojatno i ostati.
Do ideje za 300 kuna kotizacije
Nema veze, krećemo u razgovor, u kafiću, kao stari poznanici, što je i dobro jer je takav razgovor bio manje usiljen, gotovo prijateljski. Priznajem mu da sam na razgovor došla s predrasudama. Dvorski je široj poslovnoj zajednici, pa i meni, postao poznat kada je pokrenuo prvi sustav javnih bicikala u Zagrebu. Takav biznis, s obzirom na to da je riječ o donekle javno-privatnom partnerstvu, jamačno nije jednostavno pokrenuti ako nemaš zaleđe pa ga pitam koje je bilo njegovo, očekujući odgovor da je dio zlatne mladeži, da je odrastao sa zlatnom žlicom u ustima… Daleko je istina od toga, smije mi se Dvorski.
Nakon završetka fakulteta dobrih je 15-ak godina, prisjeća se, radio za kojekakve kompanije i korporacije i živio tipičnim životom mladog Zagrepčanina, oženio se, kupio stan na kredit, bavio se sportom u slobodno vrijeme. Nije imao ni naslijeđe ni novca, a kako život piše svoje priče, nekad nemilosrdne, tako je i on sâm u jednom trenutku ostao bez posla i bez prihoda. Pred rastavom, živio je u podstanarskom stanu i gotovo da nije imao viziju što i kako dalje. I onda je otišao na jedan od prvih organiziranih startup-vikenda, na kojima su mladi ljudi potencijalnim investitorima predstavljali svoje ideje. Dvorski je taj koncept krivo shvatio, mislio je da za 300 kuna kotizacije dolazi 'minglati' i naučiti kako postati poduzetnik, pa je na event došao nepripremljen.
– Ne samo da nisam imao ideju i viziju, nego sam se na pozornici pošteno i osramotio. No, ja sam tamo došao poslušati tuđe ideje i za jednu sam se i 'zapalio'. Bila je to ideja o sustavu javnih bicikala koju je predstavio Ante Gustin, tada student druge godine, čijem sam se timu na kraju tog dana i pridružio, a koji je u tu ideju toliko vjerovao da je i pobijedio. Taj je student kasnije postao i moj poslovni partner – prisjeća se Dvorski i dodaje da je to bilo smiješno ustvari jer su obojica tada bili i bez novca, a Krešimir i s dugom za stan, bez ikakve poslovne perspektive, samo dvojac s idejom koja je imala smisla i s kojom su hrabro odlučili ući u biznis.
Novi biznis, novi partner
A kad nije bilo vlastitog novca, tražili su prvo kreditore i sponzore. Trebao je dosta vremena i jedan kredit HAMAG-BICRO-a, nekoliko osobnih bjanko-zadužnica, nekoliko sponzorstava i jedan kolateral njemačkog franšizera kasnije, e da bi napokon sustav javnih bicikala prvo bio predstavljen u Zagrebu, a nakon toga i u drugim gradovima. Ideja i jest bila ispočetka samo se zadržati na metropoli, no stvari su se nekako zakotrljale i posao se širio. Na početku su, veli, tek preživljavali, živjeli su, dodaje, na sendvičima, a nakon pet godina počeli su ostvarivati pravu pravcatu profitabilnost od koje se moglo itekako dobro živjeti. Uzeli su licenciju za cijelu regiju i posao je bio nezaustavljiv.
– Uvijek su svi mislili da će taj sustav biti fijasko i da će ljudi u tom i tom gradu krasti bicikle i da se cijela stvar ne isplati, a danas je to razgranat biznis iz kojeg sam ja prije gotovo dvije godine izašao, barem što se Hrvatske tiče – ispričao je Dvorski.
Partner s kojim je krenuo u priču otkupio je od njega licenciju za Hrvatsku, Sloveniju i BIH, a Dvorski je i dalje vlasnik licencije Next bike za Crnu Goru, Srbiju i Makedoniju. Premrežio je više od dvadeset gradova Hrvatske, a sad nastavlja s regijom. U novi posao u Hrvatskoj je krenuo tek kad se, napominje, dobro odmorio s obzirom na to da je doživio i pravi burnout, a imao je dovoljno novca da si to može priuštiti. Iako je dobivao razne ponude za posao i ulazak u novi biznis, prihvatio je onu poljskog investitora te je bicikle zamijenio električnim romobilima. Osnovao je, u suradnji s poljskim partnerima za koje je danas prokurist, Dash City. Ideja je bila krenuti u posao koji se neće širiti bilo gdje, a u prvom su planu gradovi na obali.
– Dash City je sustav dijeljenja električnih romobila koji je danas prisutan u oko 20 gradova na moru. Za razliku od drugih u svijetu, koji se temelje na tzv. free floating konceptu gdje možeš uzeti romobil i vratiti ga bilo gdje, što je rezultiralo popriličnim neredom u gradovima diljem svijeta, mi smo prema iskustvima iz bike sharinga napravili hibrid tako da sada imamo sustav dijeljenja e-romobila koji se pune na fiksnim stanicama i moraju se na njih vratiti, gdje se automatski i pune – govori Dvorski i objašnjava da se sve obavlja preko aplikacije koju su Poljaci i razvili, a koja je besplatna.
Brojeve namjerno taji
U aplikaciju se upisuju osobni podaci, broj mobitela i kreditne kartice i potrebno je skenirati QR kod na romobilu. Sama registracija ne stoji ništa, u startu se skida protuvrijednosti jednog eura, ali taj iznos se refundira i onda se naplaćuje samo ono koliko ste prešli, priča Dvorski. Minuta vožnje je 20 eurocenti, što je tarifa koja ide tijekom ljetnih mjeseci kad je najviše turista. U pripremi je i godišnja pretplata za lokalno stanovništvo, što bi vožnju romobilom učinilo ekonomski povoljnijom. Romobili su prerađeni, ne mogu se preklopiti, imaju GPS te bočna svjetla.
– Broj registriranih korisnika raste i dalje, sezona je iznenadila sve, pa tako i nas, a unatoč tome što su primarni klijenti turisti, pokazalo se da e-romobile vole i voze i domaći – ističe Dvorski te napominje da namjerno taji brojeve i pravo stanje jer je konkurencija žestoka i nerijetko nelojalna.
Prema Poslovnoj Hrvatskoj, u prvoj godini, dok je bio prisutan u tek pet gradova, Dash City je imao ukupni godišnji prihod u iznosu od 184.191 kunu i tek jednog zaposlenog, Krešimira Dvorskog. Ovogodišnji rezultati bit će zasigurno mnogo, mnogo bolji, a o planovima za dalje Dvorski je oprezan. Previše se puta opekao. Ponajprije želi sačuvati zdravlje, posvetiti se sebi, obitelji i sportu, a biznis u koji ulazi – mora u njega vjerovati.