Piše: Marko Torjanac, glumac i osnivač kazališta Planet Art
U startu je problem što kultura nije uključena u Vladine mjere financijske potpore ravnopravno s ostalim područjima iako su kulturnjaci prvi, odmah 12. ožujka uputili apel Vladi i prilično jasno i glasno ukazali na egzistencijalne probleme koji proizlaze iz zabrane okupljanja, pogotovo u izvedbenim umjetnostima. Oni su od tada u potpunoj blokadi.
Naknadno je tek jedan manji dio umjetnika uključen u Vladine mjere potpore dok većina umjetnika i neumjetničkih profesija koji svoju djelatnost obavljaju na slobodnom kulturnom tržištu još nisu uključeni. To je tim poraznije kad znamo da je da sada potpora osigurana za 550.000 sugrađana iz raznih djelatnosti, a da se u kulturi radi o maksimalo 10.000 ljudi, a vjerojatno i znatno manje.
Nažalost, kod nas u javnosti, ali niti u Vladi koja bi to morala znati, ne postoji svijest da je nezavisna kultura, uz to što stvara 50 posto kvalitetnog umjetničkog programa, jedini profitabilan dio kulture, koji uplaćuje u proračun pet i više puta sredstava nego ih dobije kao subvencije, zapošljava ljude i na jednu subvencioniranu kunu stvara do 10 i više novih. Nazavisna kulturna scena je u pravom smislu riječi kulturna indrustrija koja treba pomoć kako bi preživjela krizu i nastavila pridionositi društvu programski, ali i financijski nakon što kriza završi.
Grad Zagreb ne pomaže nimalo. Dapače, u Zagrebu su obustavljena sva plaćanja u kulturi što govori o poraznom odnosu zagrebačkih vlasti prema kulturi koja je jedno od najpogođenijih područja ovom krizom, no takav odnos Bandićeve vlasti nije ništa novo.
Ministarstvo kulture zaniteresiranije je za pomoć. Najavilo je raspisivanje natječaja koji će biti prilagođeni projektima koje je moguće realizirati u ovim uvjetima, što je pohvalno, no još nije realizirano. Problem je i to što mi nemamo naviku tj. kulturu ulaganja gospodarstvenika u kulturu što je također porazna činjenica i po čemu se razlikujemo od zapadnog civilizacijskog kruga kojemu želimo pripadati, a u kojemu gospodarstvo i poduzetništvo svoju identifikaciju s vrijednosima ostvaruju upravo putem pokroviteljstava nad kulturnim projektima.
Svi gospodarstvenici koji uspjevaju poslovati, u ovim bi uvjetima već i malim donacijama jako pomogli kulturi. Sami umjetnici, pogotovo oni mlađi, u nemogućnosti izvođenja uživo, prebacili su se dijelom na nove platforme, proizvodi se dosta video sadržaja, no i oni su ograničeni mjerama zabrane okupljanja pa su limitrani i ljudstvom i produkcijski.
U ovoj situaciji lakše je manjim kazalištima i manjim formama kao što su priče ili kazališne radionice za djecu, jer ih realizira jedan čovjek i lako ih je prenositi online. Puno toga je na domišljatosti, no kazališni doživljaj uživo ne može ništa nadomjestiti. Svako snimanje predstave već je drugi medij, a i prenošenja uživo nisu moguća zbog obaveze održavanja razmaka od dva metra što događanja na sceni čini praktično nemogućima.
Nezavisna kazališta ne mogu niti besplatno emitirati snimke svojih predstava za razliku od javnih kazališta koja mogu dopustiti da snimku besplatno vidi i 100 tisuća ljudi budući da će, bez obzira na to, zaposlenici i dalje primati plaće iz proračuna. Nezavisna kazališta svojim izvedbama zarađuju za život, pa besplatno emitiranje predstava znači onemogućavanje budućih izvora prihoda. No, već se pojavljuju ideje o novim načinima, pogotovo kad se mjere ublaže bar toliko da će biti dopušteno okupljanje manjeg broja ljudi.
Ono što je zbunjujuće je ovo ukidanje mjera koje se provodi selektivno iz političkih razloga, pa se opravdano postavlja pitanje zašto kazališta, koncertne dvorane i kina ne smiju raditi u nekom posebnom režimu dok npr. crkve smiju. To, osim što budi sumnju u pouzdanost i stručnost ljudi koji upravljaju ovom krizom, ukazuje na neravnopravnost kulture u odnosu na vjerske sadržaje.
Bizarna objašnjenja na to konkretno pitanje, poput onog ministra Božinovića da su vjernici i svećenici pokazali disciplinu iz čega se može zaključiti da posjetitelji kulturnih događanja i umjetnici, pa i oni na filmskom platnu (!), nisu disciplinirani ili poput onog epidemiologa Capaka da se kazalištima ne bi isplatilo raditi budući da su komercijalna, što je netočno jer 50 posto programa proizvode javna kazališta koja su stopostotno na proračunu, pokazuje da se odluke donose nesustavno, nelogično i mimo stručnih kriterija koji bi trebali biti okvir za pravila okupljanja prema kojima bismo mogli zaključiti možemo li organizirati predstave i kako.
No, koliko god da se mjere i 'olakšaju', pretpostavka je da građani neće dolaziti na kulturna događanja sve do pronalaska cjepiva i procijepljenosti, jer su konzumenti kulturnih događanja obrazovaniji i odgovorniji te se klone rizika. Zato će izvedbene umjetnosti morati pričekati kako bi mogle početi s radom u punom kapacitetu, a i sve ostale umjetnosti bit će pogođene ekonomskim aspektom krize, jer znamo da se prvo štedi na kulturnim sadržajima. Zbog toga se zalažemo da se mjere potpore kulturi, po uzoru na Njemačku koja je to već najavila, zadrže najmanje šest mjeseci po prestanku zabrane okupljanja tj. sve dok se privreda koliko toliko ne oporavi i dok kulturni sektor ne stane na noge.
No, siguran sam da će, koliko god da nam je sad onemogućen rad, ova kriza uroditi i novim kreativnim formama, izričajima i načinima prezentacije umjetnosti i u konačnici obogatiti kulturnu ponudu čak većeg dosega, prvenstveno koristeći nove medije.