Nova predsjednica Uprave Podravke u jednogodišnjemu mandatu ne može mnogo promijeniti ni nabolje ni nagore. Ali može pripremiti teren da vlasnicima predloži novu strategiju razvoja za iduće četiri godine
Iako je u dijelu javnosti na nož dočekana odluka premijera Andreja Plenkovića da nova predsjednica Uprave Podravke bude Martina Dalić, stvari u toj kompaniji tako funkcioniraju da je zapravo svejedno tko je došao s obzirom na to da je do kraja mandata ostalo još godinu dana. U tih godinu dana Dalić ne može promijeniti mnogo ni u boljem ni u lošijem smislu, ali zato joj je ova godina prilika da učvrsti svoju poziciju kako bi pripremila teren za četverogodišnji mandat u kojem bi provela eventualne strateške promjene za kompaniju.
Prerano je govoriti o tome je li izgledna promjena strategije Podravkina razvoja. Doduše, ni ova koja ju je dočekala nije još usvojena jer se na njoj radilo, a planirana je da ide u četiri pravca: organski rast, razvoj poslovnih operacija (kulinarstvo, mesni program), spajanja i akvizicije te kadrovsko i organizacijsko restrukturiranje. To je zapravo modificirana strategija već ranije donesene strategije pokojnog Marina Pucara, koja ovako kako nam je predstavljena izgleda općenito, ali i iz tih općenitosti te zahvaljujući razgovorima s ljudima može se zaključiti da su u Podravci već razmatrali da bi se barem dijelom trebali vratiti prethodnoj strategiji koju je donio tim na čelu s bivšim predsjednikom Uprave Zvonimirom Mršićem.
Mršićeva strategija podrazumijevala je Podravkin razvoj u smjeru stvaranja multinacionalne kompanije jer se tradicionalno oslanjanje na tržišta bivše Jugoslavije više nije isplatilo. Promijenile su se navike potrošača, strana konkurencija postala je jača, broj potencijalnih akvizicija smanjio se, pa su tada u Podravki smatrali da se trebaju otvoriti prema Zapadnoj Europi, ali i prema rastućem afričkom tržištu, zbog čega je investirano u tvornicu Vegete u Tanzaniji, iako ta investicija nije iznjedrila uspjeh.
Pokojni Pucar pak dao je veću važnost prostoru bivše Jugoslavije nego drugim tržištima. No iako je zapamćen kao vrlo sposoban menadžer, skroman rast prihoda kompanije posljednjih godina može se ponajprije pripisati, tvrdi nam jedan sugovornik, inflatornom kretanju u regiji te zahvaljujući Belupu, koji je povećao prihode nakon gradnje nove tvornice prije nekoliko godina. Ipak, problem s Belupom je taj što je previše oslonjen na rusko tržište, a time i ovisan o rublju, koji kad ojača, 'koprivnički farmaceut snažno kihne', kako se izrazio sugovornik blizak Podravkinim strukturama.
Vjerojatno je zbog toga pripremana, da tako kažemo, dorada Pucarove strategije, koja do sada nije prošla nijedno tvrtkino tijelo. No pretpostavlja se da bi se u tako dorađenoj strategiji praktično barem dijelom vratili na staru strategiju internacionalizacije. Uostalom, posljednja prilika – Fortenovin Ledo – nije realizirana.
Upravo je Agrokor, objašnjava sugovornik, dobar primjer kako jedna velika kompanija, praktično gospodar regije, može propasti jer je poslovala na ograničenom prostoru i nije se širila, a k tome nije ni izvozila na strana tržišta. Podravka je takvu situaciju osjetila tijekom rata devedesetih kada su izgubljena neka jugoslavenska tržišta, ali izlaz je pronađen u širenju tvrtke u zemljama srednje Europe, zahvaljujući čemu je kompanija zadržala stabilnost.
Više pročitajte u novom broju digitalnog i tiskanog izdanja Lidera.