EU je u okviru razvojnog programa Next Generation EU, u skladu je s veličinom i brojem stanovnika, Hrvatskoj namijenio 10 milijardi eura (7,5 milijardi bespovratno, 2,5 milijardi kroz zajmove). Novac koji će u slučaju konačnog dogovora, bit će na raspolaganju od početka 2021. godine. Koronakriza koja je enormno osnažila već ranije nadolazeću ekonomsku krizu, u značajnoj mjeri je povećala osjećaj neizvjesnosti i nesigurnosti i time i značajne prijepore kako taj novac iskoristiti.
Mnoge su rupe koje traže da budu zakrpane, no kako nema dovoljno za sve njih, potrebno je dobro uskladiti, na žalost, neizbježne partikularne interese (izbori, zadovoljavanje interesa vladajućih, ma koji god to bili) s neophodnim kratkoročnim probitcima (ugrožene skupine, posebno važne javne funkcije i sektori …) i dugoročnom stabilnosti i sigurnosti.
Dugoročna stabilnost i sigurnost prvenstveno ovisi o snazi i sposobnostima realnog gospodarstva, njegovoj konkurentnosti na globalnom tržištu. Stvaranje uvjeta za jačanje izvoza (snažna tržišna diverzifikacija da se smanji ovisnost o nekoliko tržišta, uglavnom iz susjedstva); investiranje u razvoj i inovacije (u R&D u Hrvatskoj se ulaže 0.37% BDP-a, a prosjek EU-a je tri puta više) a ne u nekretnine; ulaganje u digitalizaciju i automatizaciju proizvodnje ključnih industrija (poljoprivreda, prehrambena, metaloprerađivačka, drvna, kemijska); TRI su ključna područja realnog gospodarstva za trošenje EU sredstava.
Da bi se realni sektor, time potican na razvoj, rasteretio kroz smanjenje poreza i drugih davanja u proračun, jedan dio sredstava bit će potrebno uložiti u restrukturiranje javnog sektora: smanjenje obujma i digitalizaciju te povećanje kvalitete usluga javne uprave, smanjenje mase plaća javnog sektora, restrukturiranje državnih poduzeća. Ovim ulaganjima s visokim povratom može se značajno smanjiti rashodovna strana državnog proračuna, a time i potreba da se kroz visoke stope poreza, drugih nameta i cijena roba i usluga poduzeća u državnom vlasništvu te nerazumnim poticanjem potrošnje financijski iscrpljenog građanstva i gospodarstva, osigurava potrebna razina prihodovne strane.
Da budemo sigurni da će se raspoloživa sredstva dobro iskoristiti bilo bi neophodno da se u Lijepoj našoj, konsenzusom svih dionika, konačno postigne opći dogovor o dugoročnoj nacionalnoj razvojnoj strategiji. Kad već u tome nismo uspjeli do sada, u više do 20 mirnodopskih godina od stjecanja samostalnosti, možda bi nas ova kriza na kvadrat nakon izbora potakla da konačno i to odradimo, i time se potvrdimo kao uređena društvena i ekonomska zajednica.