Za poduzetnike mlađe generacije neuspjeh nije kraj, pogreške su dopuštene i iz njih se uči. Oni brzo donose odluke, brzo uvode promjene, tehnologije upotrebljavaju tako da rade za njih, a ne obrnuto. Starijoj generaciji fokus je na kvaliteti proizvoda/usluge, a nju ponajprije zanima osvajanje globalnog tržišta. Stariji poduzetnici žele očuvati svoje kompanije, a mlađi ih nerijetko žele samo što prije i što bolje prodati
Da ste prije 20-ak i više godina dobili ingenioznu ideju da izrađujete tehnološki napredne proizvode za potrošačku industriju, makar imali kapitala, vremena i podršku uže i šire obitelji da se upustite u proces proizvodnje, teško biste prevalili poslovni put od nacrta do prototipa, pogotovo ako vam je bio potreban nekakav specijalni dio koji se proizvodio u kakvoj nedođiji na drugom kraju svijeta. Prvo bi trebalo detektirati gdje je ta tvornica i kako to ondje stići pa sjesti na avion i upustiti se u avanturu života bez ikakva jamstva da ćete ondje nešto i dogovoriti, a kamoli da će vam to što ondje tražite promijeniti život, karijeru i na kraju utjecati na BDP cijele države. Jedino što ste na put nosili bila je nada da ćete uspjeti.
Danas da dobijete takvu ideju, u nekoliko minuta možete 'izguglati' gdje se taj nesretni dio proizvodi, poslati mail tom proizvodom pogonu u toj istoj nedođiji i vrlo je vjerojatno da ćete već za par sati dogovoriti suradnju. Traženi proizvod već za 24 sata može biti na nekom dostavnom avionu, u vašim rukama za dan-dva, a do kraja radnog tjedna može već biti ukalupljen u prototip i predstavljen cijelom svijetu. Ako ste stvarno pritajeni genijalac, za godinu-dvije možete postati novi Steve Jobs. Ili barem osoba koju premijer predstavlja kao svog manekena kada u državni posjet dođu predsjednici nekih većih država od naše.
Žele biti najbolji u svijetu
Lako je tako, pomislit ćete, današnji klinci sve imaju na dlanu pa i mogućnosti o kakvima starije generacije nisu mogle ni sanjati. I nećete se prevariti! Doista, pokrenuti posao, a pogotovo tehnološki startup koji se može vrlo brzo skalirati globalno i koji ima neslućene mogućnosti, nikada nije bilo lakše. Za sve to potrebno je i mnogo hrabrosti i rizika, ali i potpuno drugačiji način promišljanja o biznisu. A taj startupovski mindset ili, kako ga neki nazivaju, startupovski mozak, potpuno je drugačiji od načina promišljanja o biznisu kod menadžera i poduzetnika generacija koje imaju utakmicu-dvije više u nogama. Prije svega, te mlade pripadnike Y, Z, alpha ili kojeg su već naziva ili slova te generacije oblikovale su moderne tehnologije, a prije svega dostupnost informacija, ti mladi startupovci i mlađi poduzetnici s tim su odrasli. Za njih neuspjeh nije kraj, pogreške su dopuštene i iz njih se uči. Oni brzo donose odluke, brzo implementiraju promjene, tehnologije upotrebljavaju tako da rade za njih, a ne obrnuto. Ne da ne rade s politikom, nego bježe od nje. I sanjaju velike snove, doslovno.
– Ono što radimo, ne radimo da bismo preživjeli ili izvukli neku dobit od koje ćemo kupiti skupi automobil ili apartman na moru. Kad radimo posao, radimo ga da bismo, i ovo najiskrenije mislim, bili najbolji. I pod tim najbolji ne mislim najbolji u Hrvatskoj, ne mislim ni na to da budemo najbolji u Europi. Želimo biti najbolji u svijetu. A znate zašto, zato što znamo da je moguće. To je ono što nas, po meni, najviše razlikuje od generacije koja je možda koju godinicu starija od nas – istaknuo je u telefonskom razgovoru na tu temu osnivač jednog startupa koji je unazad godinu dana osigurao nekoliko milijuna dolara investicija i koji otvara urede po svijetu, pa se kasnije predomislio i povukao izjavu jer je možda 'presmjela' za hrvatsku poslovnu sferu. Možda je smjela, ali jasno ocrtava koliko ta generacija razmišlja o poslu daleko od ciljeva, ali normi i standarda koji su se smatrali zadanima sve do prije nekoliko desetljeća i na kojima su niknule neke od najvećih i najpropulzivnijih domaćih kompanija današnjice.
Nova vrsta hrabrosti i rizika
Nije taj fantomski sugovornik koji se predomislio jedini koji tako razmišlja, poslovni uspjeh na globalnoj razini ono je što većina Liderovih sugovornika želi i, ako ćemo najiskrenije, smatra da zaslužuje. Mjesto na globalnom tržištu kao da im je svojevrsna opsesija, kao da je lokalni uspjeh nešto ispod časti. I tu je još jedna velika razlika između poduzetnika nekad i startupovaca sad – današnje su generacije željne uspjeti i dokazati se izvan okvira Hrvatske, izvan suradnji s lokalnom zajednicom, izvan okova politike, ustvari što dalje od nje i ne vide na tom putu nikakve prepreke, samo mogućnosti. Ta vrsta hrabrosti u hrvatskom biznisu dosad gotovo da i nije postojala!
– Moj je dojam da su za poslovno razmišljanje i mogućnosti naše generacije ključni globalizacija i pristup informacijama. Prije 20 godina jedini izvori informacija bili su lokalni. Danas jednak pristup informacijama ima i netko u New Yorku ili Tokiju i u Zagrebu. Cijeli ekosustav je povezaniji, dostupniji i poticajniji, to te naprosto tjera da primjenjuješ najbolje prakse, da učiš od globalnih uspješnica i uspoređuješ se s najboljima – rekao je Daniel Ackermann, osnivač i predsjednik Uprave Degordiana.
Tomislav Car, osnivač i direktor Infinuma, o globalizaciji promišlja kao o riziku. Nekada je, kaže, bio rizik pokušati digitalizirati i globalizirati svoju tvrtku, a danas je rizik to ne napraviti.
Što o razlikama u poslovnom i menadžerskom mindsetu kažu drugih pripadnici mlađe generacije poduzetnika i osnivači start-upa, a što doajeni hrvatskog biznisa, kako jedni druge doživljavaju i što jedni od drugih mogu naučiti, pročitajte u tiskanom ili digitalnom izdanju Lidera.