Poduzetno srce vuče onamo gdje su ljudi u nevolji

Oni su udarili dobre temelje kako bi država mogla nastaviti pomagati ljudima na potresom pogođenim područjima. Ovo smo mogli čuti od nekih volontera, ne bez ironije, koji su odmah nakon potresa došli i zasukali rukave, sami se organizirali u općem kaosu i uspjeli ono što je možda u početku izgledalo nemoguće – pomogli su ljudima na Baniji da se lakše nose sa svojom tragedijom. I nemalo je poduzetnika dalo obol ne samo pomažući ljudima nego i organizirajući pomoć.

Vinko Smokrović, vlasnik zadarskog restorana ‘4 kantuna‘ i fast fooda ‘Nana‘ kao član Skupštine Nacionalne udruge ugostitelja prijavio je sebe i svoje zaposlenike za angažman na Baniji. Kaže da ih čak nije ni pitao; znao je da će odmah pristati jer njih barem desetak od tridesetero zaposlenih kod njega radi dulje od petnaest godina, a i ostali su dugo kod njega. Posljednjeg radnika zaposlio je prije četiri godine. Radeći zajedno toliko dugo stvorili su prijateljski odnos i zato je, ne pitajući ih, mogao reći da ide sa svojim zaposlenicima na Baniju.

Nije problem

Smokrović je iskren: priznaje da je bila sreća u nesreći što su restoran zatvorili čak i mjesec dana prije posljednjeg lockdowna (jer nije imalo smisla raditi), a promet fast fooda pao je za 50 posto, zato je imao vremena posvetiti se ljudima na Baniji.
– Da je restoran mogao raditi, pitanje je koliko bi nas ugostitelja moglo doći na Baniju – kaže Smokrović.

Već 1. siječnja došli su na jednu glinsku ledinu, podignuli šator, instalirali svoju kuhinju, dovezli tri hladnjače i prvoga dana podijelili 800 obroka; sljedećeg dana skuhali su tisuću, a poslije je prosjek bio 2500 obroka. Izvrsno su se organizirali: mesnice, tvrtke, lovačka društva i pojedinci donirali su hranu, a oni su radili po cijele dane. Dnevno je bilo 50-ak volontera. Prvih nekoliko dana čak su sami plaćali gorivo za agregat (25 litara na dan) i za grijač koji je trošio 25 litara na sat. Poslije su i to osigurali preko Ministarstva turizma.

– Dostavnim vozilom donijeli smo mnogo alata, a budući da sam ja po struci stolar, nije mi bio problem zajedno s prijateljima montirati kuhinju i potrebnu infrastrukturu – govori Smokrović.

Bilo je teško jer radili su po hladnoći, gazili po blatu, ali nisu posustajali. Svaka im čast, mora se to reći. Nakon petnaest dana i država se organizirala pa je poslala Pleter koji je u pripremi hrane zamijenio ugostitelje ostavivši dobro uhodanu organizaciju prehrane. Pitali smo ga što je bio njegov motiv. Veli da je sa šesnaest godina otišao u rat jer ga je ‘srce vuklo onamo gdje su ljudi u nevolji, a isto se dogodilo i nedavno na Baniji‘.

I Udruga Glas poduzetnika jako se brzo organizirala, govori Mislav Bašić, vlasnik arhitektonskog ureda ‘4 uha‘, pa je već drugi dan nakon razornog potresa obišao Baniju s njezinim koordinatorom za Sisačko-moslovačku županiju. Tijekom obilaska i razgovora s poduzetnicima i građanima rodila se ideja o gradnji stambeno-poduzetničkog centra.

– Odmah smo s predstavnicima Grada Petrinje dogovorili lokaciju za budući centar i upustili se u gradnju kuća za one ljude kojima su srušene ili više nisu za život. Sad završavamo administrativne obveze i očekujem da ćemo uskoro početi graditi – kaže Bašić.

Prošle subote izvršena je primopredaja stambenog dijela centra u Petrinji. U funkciju će biti pušteno osamdeset kontejnera, (ukupno oko 1600 četvornih metara). Bilo ih je planirano stotinu, kaže Bašić, ali neki su bili veći nego što je prvotno naručeno. Ostalo je završiti poduzetnički dio centra, no i on bi trebao biti gotov za otprilike tri tjedna, eventualno do sredine travnja. Predviđeno je oko 150 kontejnera za poduzetničke urede i ostale prostorije za rad i proizvodnju, s tim da bi sto kontejnera trebalo biti u prizemlju.

– To je isključivo volonterska priča nas članova Udruge Glas poduzetnika. Ima nas šesnaest tisuća, a za ugrožena područja okupili smo respektabilan tim od tridesetak inženjera raznih struka koji uza svoj posao rade na spomenutim projektima – kaže Bašić.

Tragikomično

Bašićev osobni angažman podrazumijeva svakodnevno sudjelovanje na sastancima s izvođačima, predstavnicima ministarstava, Grada Petrinje, inženjera i ostalih prema potrebi, primjerice povjesničara umjetnosti ako je riječ o kulturno-povijesno važnom objektu ili pak arheologa ako se radi na lokaciji na kojoj je arheološko nalazište. Osim toga, u Glasu poduzetnika svjesni su da je i inače riječ o pasivnom kraju pa Bašić sa svojim suradnicima ispituje kako bi se mogli potaknuti npr. poljoprivrednici kako bi se udružili.

Kao udruženi mogli bi pokrenuti neku gospodarsku aktivnost. Naprimjer, očito je da na južnom dijelu Banije nedostaje klaonica i hladnjača potrebnih onima koji se bave stočarstvom, a UGP želi potaknuti i OPG-ove da razvijaju seoski turizam. Mnogo razgovaraju i o drugim gospodarskim idejama, no najveća je zapreka, čini se, što su ljudi na Baniji naučili čekati da im država nalazi posao, što je mentalitet koji se stvarao još u vrijeme Vojne krajine, kad je mnogo njih bilo u državnoj službi, najviše vojsci. Ipak, u cijelome tom tragičnom metežu nađe se vremena i za šalu.

– Statičar i ja obišli smo kuću starice koja je van iznijela stol ispod kojeg je kanila spavati i na njega je stavila najlon da se zaštiti od kiše. Nas dvojica ušli smo kuću da provjerimo u kakvu je stanju. Nažalost, više nije bila za život, no kolega statičar, da bi malo oraspoložio baku, rekao joj je: ‘Bako, pa u pećnici su vam kolači, a niste ih iznijeli da nas počastite.‘ Ona se nasmijala rekavši mu da je potpuno zaboravila na njih. To su vam one situacije u kojima vam se miješaju suze i smijeh, kad nastojite i tako dati potporu tim unesrećenim ljudima – kaže Bašić.

Aktiviran i čovjek i poduzetnik

Danko Bačelić, volonter i koordinator UGP-a, sa suradnicima i inženjerskom službom, gradskim strukturama te Stožerom sudjelovao je u traženju najbržih i najekonomičnijih rješenja za poduzetnički kontejnerski blok iz kojega se, prema zamisli UGP-ova tima i sadržaju, rodio ‘Centar novog života‘. Bačelić je direktor i suvlasnik specijalizirane obiteljske tvrtke ‘Bačelić‘ koja se bavi prodajom materijala za završne radove u graditeljstvu. Posluje već 29 godina i veli da je sretan obiteljski čovjek i poduzetnik, k tome djed. Mnogi slični njima nastradali su u potresu pa je, veli, ‘zbog brige za ljude proradio osjećaj da se mora aktivirati kao čovjek i poduzetnik te biti na pomoći stradalim obiteljima i poduzetnicima‘. Za Lider je, posebno je to naglasio nekoliko puta, pristao govoriti ‘samo da pokaže kako svatko od nas može na bilo koji način u uvjetima katastrofe dati dio sebe onoliko koliko zna i umije na korist onih koji nas nužno trebaju‘.

– Svoj sam obol od 30. prosinca davao osobno i kao poduzetnik volontirajući najprije u organizaciji skladištenja robe u centralnom skladištu Hrvatskoga Crvenog križa u Petrinji. Tih dana dolazilo je mnogo različite robe na skladište iz svih krajeva Hrvatske i Europske unije pa sam uvidio da toj mladosti u skladištu nedostaje iskustva u organizaciji njezina zaprimanja, skladištenja i izdavanja – kaže Bačelić.

Nakon što su se ljudi u skladištu uhodali i količina robe smanjila, njegova prisutnost više nije bilo toliko nužna, no želio je i dalje pomagati pa se ponudio UGP-u kao njegov koordinator na terenu.

Nedostatak standarda

Bačelić i suradnici pomagali su​ Udruzi na terenu pronalazeći socijalno najugroženije skupine i pomažući im, zbrinjavajući ih u njezine stambene kontejnere. Svaki je radni dan volontirao, a subotom je, pripovijeda, radio s humanitarcima pomažući im i obilazeći po selima starije i nemoćne, bolesne i druge, opskrbljujući ih hranom i lijekovima, toplom odjećom i obućom, grijalicama…

Trenutačno koordinira, prikuplja donacije u materijalu te animira volontere izvođače za UGP-ove kuće koje Udruga planira sagraditi za stradale obitelji. No to nije jedini angažman: taj poduzetnik u slobodno vrijeme volontira u funkciji predsjednika ŽRK-a Gorica.

– Što više zalazim u zrelije godine, sve mi više smeta kad spoznam kolika je podijeljenost i koliki je nedostatak standarda, zato imam potrebu pomagati i prenositi svoje znanje i iskustvo da bi se podignula svijest o brizi za opće dobro i standard društva u cjelini. Jednostavno, dati sebe onima koji nas trebaju i tako ostaviti traga te biti primjer djeci i mladima na korist zajednice – kaže Bačelić, koji je upravo riječ ‘standard‘ često upotrebljavao tijekom razgovora nastojeći reći da nam visoki standardi trebaju da bismo bolje živjeli, ali i imali bolje uzajamne odnose.

Međutim, upozorava na to da nakon više od mjesec i pol dana od velikog potresa volonterske aktivnosti polako jenjaju i boji se da će ‘građanstvo u kontejnerima i kućicama ostati prepušteno sebi i teškim životnim iskušenjima. Kuće se unatoč mogućnostima još organizirano ne saniraju i ne stvaraju se brzi i organizirani uvjeti za građane da se vrate u domove‘.
Inače, tijekom razgovora kao da se malo ustručavao govoriti, i to ne samo on nego i drugi sugovornici, strahujući da se njegov istup ne bi shvatio kao samoreklamiranje. No jednostavnost tih ljudi, njihov pristup i angažman govore u prilog tomu da su njihovi motivi bili mnogo viši – humanost prije svega.