Hrvatsko ratarstvo već danas ima, zbog svoje konkurentnosti, potencijal za podizanje dodane vrijednosti u cjelokupnom lancu vrijednosti u preradi, te bi moralo biti temelj za izradu budućih strateških akcijskih planova u poljoprivredi i proizvodnji hrane.
Preduvjet za to bila bi i izgradnja preradbenih kapaciteta, kako se ne bi sveli na izvoznika jeftine sirovine, a uvoznika skupih finalnih proizvoda, mesa, mlijeka i pekarskih proizvoda. Rezultati najboljih proizvođača u ratarskoj proizvodnji pokazuju da ni ovdje svi potencijali nisu iskorišteni, te da je transfer novih znanja i tehnologije i ovdje potreban i nužan, zaključak je sveobuhvatne analize ratarske proizvodnje koju je izradila konzultantska tvrtka Smarter, temeljem dostupnih službenih podataka i ankete među proizvođačima.
O hrvatskoj poljoprivredi uglavnom se zadnjih godina govori u kontekstu nesamodostatnosti proizvodnje i niske konkurentnosti koja je uzrokovana niskom proizvodnosti u sektoru. Ono o čemu se nedovoljno govori su rezultati u ratarstvu, grani u kojoj smo samodostatni, štoviše, ratarska proizvodnja daje jedan od vodećih izvoznih proizvoda Hrvatske, a to su žitarice i soja. Brojke o izvozu potvrđuju da je Hrvatska u proizvodnji pšenice, kukuruza, ječma, soje, suncokreta, pa i uljane repice konkurentna, što znači da su poljoprivredni proizvođači u stanju proizvesti kvalitetan proizvod po konkurentnim cijenama i ravnopravno se natjecati na globalnom tržištu commodity roba.
- Naša analiza pokazuje da i u ovoj proizvodnji postoje veliki neiskorišteni potencijali te prostor za povećanje proizvodnosti i konkurentnosti, a to potvrđuju rezultati najboljih proizvođača - onih koji već odavno proizvode uz primjenu vrhunskih tehnologija i znanja. No kada bi još, kroz korištenje tako proizvedene sirovine (bilo uljarica, bilo žitarica) uspjeli u vertikalnom lancu vrijednosti, primarno kroz stočarstvo, povećati ukupno proizvedenu vrijednost, vrijednost ukupne hrvatske poljoprivrede vrlo brzo bi se multiplicirala - naglašavaju stručnjaci Smartera.
Kukuruz najvažniji izvozni proizvod
Najvažniji izvozni proizvod ratarstva – kukuruz, hrvatski su poljoprivrednici u 2020. zasijali na površini od 258.000 hektara, a očekivani prosječni prinos je 8,8 t/ha, čime će Hrvatska raspolagati s preko 2.270.000 tona. Kako se, nažalost, zbog devastacije stočarstva, domaća potražnja za kukuruzom u posljednjih desetak godina smanjila, zasijane površine pod kukuruzom u tom su razdoblju također pale, za čak 18 posto, no uslijed povećanja prosječnog prinosa, došlo je do nešto manjeg pada (oko 10 posto) ukupno proizvedenih količina.
Kod ove kulture, posebice u posljednje tri godine, Hrvatska je daleko bolja od prosjeka EU 27. Osim u godinama s izrazitim vremenskim ekstremima, Hrvatska je od ulaska u EU, po prinosu po hektaru ili u prosjeku, ili iznad prosjeka EU. Trendovi u proizvodnji i izvozu nameću zaključak da hrvatska poljoprivreda u ovoj proizvodnji ima, uz prirodne potencijale, znanje i tehnologiju kojom je u stanju proizvesti konkurentan proizvod, a još ima i prostora za daljnji napredak. Najbolji proizvođači u ovoj proizvodnji ne pokazuju ekstremne oscilacije u prinosima, što je rezultat bolje tehnologije, iako se i u njihovom slučaju vidi da proizvodnja značajno ovisi o vremenskim uvjetima.
Posljednje tri godine Hrvatska je po rezultatima proizvodnje uspjela dostići poslovično dobre Francuze, ali smo još daleko od relativno stabilne i kontinuirane proizvodnje po hektaru, kao što je to u Španjolskoj ili Grčkoj, odnosno u nama susjednoj Austriji. Očito je znanje, tradicija i dugogodišnja primjena odgovarajućih tehnologija, ali i stabilniji vremenski uvjeti u mediteranskom pojasu posljednjih godina, njihove proizvodnje učinila stabilnijima i dovela ih do prosjeka od čak 12 t/ha, odnosno gotovo da nema godine u kojoj navedene zemlje ne ostvare 9 t/ha. Kada ovome dodamo činjenicu da sve ove zemlje, vrhunski proizvođači kukuruza, oplode ovaj proizvod kroz stočarstvo, jasno je da je ukupna vrijednost njihove poljoprivredne proizvodnje daleko veća od one koja se ostvaruje u Hrvatskoj.
- Da postoji ozbiljan prostor za napredak u Hrvatskoj, pokazuju i podaci iz naše ankete koji govore da je već u ovoj godini bilo proizvođača s prinosom od 16 t/ha, a veliki proizvođači, koji raspolažu sa znanjem i optimalnom tehnologijom, u posljednje četiri godine imaju prosjek prinosa između 11 i 13 tona po hektaru - ističu u Smarteru.
Pšenica – prosječan prinos 10 tona
Slične rezultate dobivamo i analizom proizvodnih prinosa pšenice, gdje najbolji proizvođači u Hrvatskoj već nekoliko godina bilježe prosječne prinose od 10 t/ha. Iz analize Smartera je jasno da za ostvarenje strateških ciljeva hrvatske poljoprivrede, a to je podizanje vrijednosti hrvatske poljoprivredne proizvodnje, još uvijek postoji velik prostor i u podizanju proizvodnosti u ratarskom sektoru, a onda posljedično kroz to i u stočarstvu, odnosno proizvodnji mesa i mlijeka. Osim veličine parcela koje obrađuju, najveći proizvođači raspolažu najmodernijom tehnologijom, koriste najbolje sjeme, zaštitu, te znanje koje im omogućuje poštivanje optimalnih rokova i načina obrade tla, a posljedično kao rezultat svega imaju najbolje prinose.
- U našim anketama i najveći proizvođači pšenice su potvrdili činjenicu da na određenim parcelama, odnosno u pojedinim nepovoljnim godinama imaju velike razlike u prinosima pšenice, no razina tih prinosa još uvijek je daleko iznad onih koje imaju najslabiji proizvođači u Hrvatskoj. Ovdje prvenstveno mislimo na prinose od 4 do 5 t/ha, koji nikako ne bi smjeli u jednoj razvijenoj poljoprivredi biti nešto čime se poljoprivredni proizvođač zadovoljava - kažu u Smarteru.
Suncokret i soja – 'perjanice' i budućnosti hrvatskog ratarstva
U našoj analizi posebno moramo izdvojiti dvije ratarske kulture – suncokret, glavnu hrvatsku uljaricu, te proteinsku kulturu – soju, u čijim proizvodnjama smo po prinosima posljednjih godina iznad prosjeka EU 27.
Suncokret je kultura koja, u kontinuitetu od 12 godina, bilježi prosječno ostvarene prinose u Hrvatskoj iznad prosjeka EU 27, s tim da su se posljednjih godina ozbiljno povećavale i površine zasijane suncokretom. Suncokret je također kultura vezana na prerađivačke kapacitete, nedostatak kojih u Hrvatskoj u osnovi limitira proizvodnju, odnosno viškove suncokreta usmjerava prema izvozu, što dugoročno nije optimalno. Ostatak u proizvodnji suncokretovog ulja - suncokretova sačma ili pogača, također je vezana uz proizvodnju stočne hrane čija je proizvodnja u Hrvatskoj smanjena, zbog već spomenutog pada stočarstva.
U odnosu na pet najboljih zemalja u EU, po prinosu suncokreta u posljednjih pet godina smo najbolji i u ovoj proizvodnji možemo biti izuzetno konkurentni, te uz stabilizaciju i rast potražnje, kao i smanjene oscilacije u cijeni, možemo konkurirati i u izvozu. I to ne samo sirovine, već i ulja te stočne hrane. To potvrđuju i najbolji proizvođači u Hrvatskoj čiji prosječni prinosi daleko premašuju prosjek od tri tone po hektaru, te su već na 4,5 tone po hektaru, odnosno u posljednje četiri godine ne bilježe prinos ispod četiri tone po hektaru.
- Očekujemo da bi ovi najbolji proizvođači, kroz dugoročnu suradnju i kooperaciju s malima, prijenosom znanja i tehnološkom pomoći, mogli pozitivno utjecati na ostale proizvođače, a time bi mogli podići prosječne rezultate, odnosno posljedično i zasijane hektare. No, i u ovoj grani nužno bi bilo, za rast proizvodnje i veće novostvorene vrijednosti, uložiti u modernizaciju i proširenje kapaciteta prerade, jer količina ukupno proizvedenog suncokreta od 111.000 tona, koliko ga je Hrvatska proizvela u 2020. godini, nije dovoljna za optimalno iskorištavanje kapaciteta prerade, odnosno njene rentabilne rezultate - ističu stručnjaci Smartera.
Kako potencijal za konkurentnu proizvodnju sirovine postoji, a postoji i tržište ulja, odnosno sačme, ovo je sigurno jedan od smjerova kojim bi vrijednost hrvatske poljoprivredne proizvodnje mogla dodatno rasti, poglavito ako bi se i suncokretova sačma koristila u proizvodnji stočne hrane, odnosno domaćeg mesa.
Soja je, kao kultura u periodu od 2012., kada smo proizveli svega 97.000 tona domaće soje, zahvaljujući europskom projektu DUNAV-SOJA i vezano na to posebnim potporama za sjetvu NON-GMO soje, doživjela renesansu, što posljednje tri godine potvrđuje rekordno proizvedena količina od preko 240.000 tona.
- Trend u kretanju proizvodnje soje samo dokazuje činjenicu da se u samo pet godina može preokrenuti i podići, čak udvostručiti proizvodnja određene poljoprivredne kulture, kada to postane strateški cilj te se za njegovo ostvarenje ulože odgovarajuće i kontinuirane potpore. Na našu žalost, ovo je bio strateški cilj EU, a Hrvatska je samo pokazala da puno bolje sluša i provodi europske ciljeve od svojih vlastitih - kažu u Smarteru.
- Uz prosječni prinos, koji je gotovo u EU prosjeku, mi u Smarteru tvrdimo da je proizvodnja NON-GMO soje jedna od kultura budućnosti za hrvatsko ratarstvo. Kada se u ovoj kulturi uspoređujemo s pet najboljih zemalja u EU, očigledno je, da se, osim vremenskih uvjeta (koji bitno utječu na urod), Hrvatska posljednjih godina ravnopravno nosi s najboljima, poglavito susjednom Austrijom, koja je također GMO-FREE proizvođač soje, a nalazimo se u sličnoj vremenskoj zoni - navodi se u analizi.
Rezultati najboljih proizvođača soje u Hrvatskoj, od prosječno 3,4 tone po hektaru, u posljednje četiri godine, s maksimumom od preko 5 tona po hektaru, samo potvrđuju tezu o ogromnom potencijalu proizvodnje NON-GMO soje koju Hrvatska ima.
- Na žalost, za razliku od Austrije, Hrvatska nema pogon za preradu soje, ona se gotovo sva izvozi i to baš u susjednu Austriju, osim manjih količina koje se tostiraju. Izgradnja sojare na Dunavu sigurno bi doprinijela podizanju domaćih količina proizvodnje soje, poglavito jer će cijena ove kulture i u budućnosti biti stimulativna u okviru Europske zelene politike - procjena je stručnjaka Smartera.
Proizvodnja stočne hrane na bazi NON-GMO soje, odnosno proizvodnja domaćeg mesa na toj osnovi, diferencirala bi hrvatski stočarski proizvod od ostatka konkurencije i omogućila nam lakši izvoz. Za realizaciju ove strategije potrebno je izgraditi novi kapacitet za preradu soje, jer je to jedini način da se domaći proizvod ratarstva oplemeni kroz sljedeću kariku u lancu vrijednosti, te da se na kraju ciklusa dobije proizvod veće vrijednosti i time podigne ukupna vrijednost hrvatske poljoprivredne proizvodnje.