Ako se prisjetimo osnovnog principa da energija u Europi treba biti čista, svima dostupna i jeftinija, onda zasigurno imamo problem. Velika očekivanja da će burza riješiti sve probleme nisu se ostvarila: plin više nije svima dostupan, da i ne spominjemo koliko je skuplji
Poznata izreka literaturnoga podrijetla našla se ovih dana u svim izvješćima o europskoj energetici. Promjena dosadašnjeg energetskog sustava, tj. napuštanje ugljikovodičnih i nuklearnih izvora, tretiranje plina kao tranzicijskoga, sada još nužnog, ali neperspektivnog izvora energije, najednom je izazvala ozbiljne, do sada nezabilježene poremećaje na tržištu. Skokovita su poskupljenja i do tristo posto u odnosu na prethodnu godinu. Obnovljivi izvori, primarno iz vjetra i Sunca, još ne daju potrebne rezultate. U cijenu plina ugrađuju se golemi troškovi prijama LNG goriva, razni 'zeleni' troškovi te sve drugo što je trebalo opteretiti plin kao ugljikovodik i ubrzati prestanak njegova korištenja. Ima tu i troškova isprovocirane ukrajinske plinske politike koje nema tko platiti doli europski potrošač. U tome američki partneri ne snose ni dolar troškova.
Išarana novim plinovodima i prijamnim LNG terminalima, Europa je, kako je to i htjela, uspjela postići da ne ovisi samo o ruskom plinu. To je bio jedan od velikih ciljeva euroatlantskih politika. Ali odjednom, posebno nakon znatnog pada domaćih proizvodnji plina (npr. u Nizozemskoj, pa i Hrvatskoj), niskih rezervi u podzemnim skladištima, buđenja industrijske proizvodnje poslije covida, nastaje ozbiljna kriza. Isti oni koji su tražili što veći odmak od ruskog plina sada zazivaju da ga Rusi puste mnogo više nego što je ugovoreno. Rusi, kažu: 'Može, isporučujemo sve ugovoreno.' Neki Europljani htjeli bi jednokratno sa spota bez ugovaranja na više godina.
Smrtni politički grijeh
Istodobno Poljaci inzistiraju na tome da nastave s upotrebom ugljena u proizvodnji elektroenergije, Mađari već grade nove nuklearke, a Hrvatska s drugih devet zemalja EU potpisuje deklaraciju o potrebi nuklearne energije u uravnoteženju elekrosustava pojedinih zemalja i cijele Unije. Rusi su dovršili Sjeverni tok 2, pune ga plinom od 4. listopada. Tehnička i regulativna certifikacija može se otegnuti do proljeća iako bi Rusi da plin poteče odmah. Južnim tokom popunjena su mađarska skladišta, ali ne više kroz Ukrajinu. Rusi su obećali da će se dio plina i dalje transportirati kroz Ukrajinu, ali te količine nisu dovoljne za održanje tamošnjeg sustava. Znači, igraju sve opcije, i to tako da europski potrošač to više ne može podnijeti.
Je li se zbog toga sustav srušio? Mislim da nije. Ali treba ozbiljno preispitati realnosti očekivanja. Energetika nije sama sebi svrhom. Ako se prisjetimo osnovnog principa da energija u Europi treba biti čista, svima dostupna i jeftinija onda zasigurno imamo problem. Velika očekivanja da će burza riješiti sve probleme se nisu ostvarila: plin više nije svima dostupan, da ne spominjemo koliko je skuplji. Ostvarivanje europskih energetskih vizija ne bi smjelo dovesti u pitanje industrijsku proizvodnju i same građane. Promjene bi se morale bolje planirati i testirati prije opće primjene.
Naravno da su tehnološke promjene omogućile da plin postane burzovna roba i to nova realnost. Više se ne može trgovati po „ruskoj formuli“ i roba ne postoji samo na prostoru od ulaska do izlaska iz plinske cijevi. To se sada vidi kada su LNG brodovi krenuli za Europu, a završili u Aziji gdje plaćaju dvostruko ili više. Time su zbog nestašica posljedično u Europi podigli cijenu. O problemima koji su u Brazilu i tako malo znamo. A kineska partija u službenom priopćenju naređuje svim svojima da kupuju energiju pod bilo koju cijenu. Zašto? Prijeti im rušenje njihove industrijske proizvodnje. To bi značilo nove, tko zna kakve, probleme. Tek nešto od toga smo vidjeli koliko je ružno i teško rješivo u Velikoj Britaniji.
U svemu tome ne treba napadati ili braniti ni Amerikance ni Ruse. I jedni i drugi u svemu tome odlično su prošli, a, kao, vode energetski rat. Svoju robu prodali su mnogo skuplje nego lani, s izglednom mogućnosti da još više zarade. Europska administracija, da ne kažem politika jer mislim da je nema, nije se uspjela nositi s izazovom velikih promjena. Ušla je u nešto što je načelno novo i na prvim koracima stvorila je strašne troškove te, još gore, nestabilnost. Ne upravlja tim procesom promjene, što je smrtni grijeh u ozbiljnoj politici.
U nesnalaženju ni naša zemlja nije nikakva iznimka. Važnost Ine, nekad ključne za plinsku stabilnost u zemlji, više se i ne spominje. Mađare se ne želi ni uzrujavati takvim pitanjem. Pa čak ni Mola nigdje nema iako je mađarska vlada vrlo brzo potpisala petnaestogodišnji međudržavni ugovor s Rusijom i sada više ne znamo iz koje ćemo mi priče ubuduće primati plin.
Zašto nemamo tri skladišta?
Hrvatska međudržavni ugovor s Rusijom nema već godinama, još od vlade Jadranke Kosor, kad je ugovoren plin s ENI-jem, a ne s Gazpromom, a Talijani su, naravno, isporučivali ruski. Kad je bilo jasno da će to sve završiti kod Mola, nastali su veliki problemi s gas master agreementom, a konačni račun tek će doći. PPD je napravio svoj komercijalni ugovor s Gazpromom i sve ove godine bili smo relativno mirni. Ali niti je PPD Hrvatska niti je Gazprom Rusija.
Kako se braniti od velikih geopolitičkih i drugih igara? Nacionalnom energetskom politikom. Imamo podzemno skladište plina, ali zašto nemamo barem tri? Skladišta bi trebala biti puna prije svega za potrebe stanovništva. Tada bismo znali čime raspolažemo i čime formiramo cijenu. To je skladište državno vlasništvo, na popisu je strateških objekata i moralo bi se upotrebljavati za strateške potrebe, a ne samo za komercijalne. Posljednjih tridesetak godina naučeni smo na to da nas se većina globalnih igara ne tiče. Da mi možemo mimo toga i po svome. Ovaj primjer pokazuje da baš i nije tako. Moramo ubuduće biti spremni na odraze globalnih igara i kriza koje zaljuljaju Europu. Socijalna, zelena i ekonomska održivost pojedinih sustava u EU mora biti ozbiljno projektirana, testirana i vođena.