Tvrtka Muze pokrenuta je prije 17 godina s idejom da spaja kulturu i ljude, a specifična po tome što se bavi interpretacijom baštine i što djeluje u području za koje je inače zadužen javni sektor. Muze danas djeluju kao stručni suradnik i konzultant u brojnim projekatima u turizmu i kulturi, a utemeljiteljica i direktorica tvrtke, Dragana Lucija Ratković Aydemir, inače povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti, kulturna menadžerica, interpretatorica baštine, poduzetnica u kulturi i turizmu, ponosna je na razvoj koji je tvrtka doživjela od 2005. kada je ona bila njezin jedini djelatnik. Tvrtka danas ima devet zaposlenih, sve redom žene, i za svoje projekte se oslanja na novac iz Europskih fondova, što pokazuje da se već pri osnivanju razmišljalo u naprijed puno prije no što je Hrvatska postala članica Europske unije.
Do danas su razvile brojne baštinske priče i turističke atrakcije, a među njima su su Ekomuzej Batana, koji je 2016. godine upisan na UNESCO-ovu listu najboljih praksi očuvanja nematerijalne svjetske kulturne baštine, 'Ivanina kuća bajke' u 'Ogulinu, zavičaju bajke', i dva recentna centra za posjetitelje, prvi na Medvedgradu, u Parku prirode Medvednica, te drugi na prijevoju Poklon u Parku prirode Učka…
No, iako se interpretacija kulturne baštine sve više pokreće u Hrvatskoj, i dalje postoji prostor za napredak, posebno kada je u pitanju njezino ispreplitanje s održivim turizmom. O području djelovanja Muza, interpretaciji baštine, turizmu i prostoru za napredak, za Lider govori Ratković Aydemir.
Od kuda se pojavila Vaša ideja za pokretanjem tvrtke kao što je Muze?
- Cijela ideja mi nije odmah pala na pamet, ali je bila povezana s intenzivnom željom da se promijene neke stvari. Naime, ja sam po obrazovanju povjesničarka umjetnosti i komparatistica književnosti i radila sam na zaštiti spomenika kulture u Ministarstvu kulture Republike Hrvatske. Ono što sam intuitivno osjećala je da baština može biti puno više u zajednici i da postoji prostor za napredak po tom pitanju. Prije pokretanja tvrtke sam dobila priliku otići na međunarodnu edukaciju iz kulturnog menadžmenta u organizaciji fondacije Marcel Hicter iz Bruxellesa i zapravo sam tada proširila vidike. Upoznala sam ljude koji su mahom bili iz država EU i koji su me upoznali s različitim fondovima za kulturu koji u Europi imaju važno mjesto, a tada sam znala da je ulazak Hrvatske u EU samo pitanje vremena. Paralelno s tim školovanjem se otvorio i moj prvi projekt – Ekomuzej Batana u Rovinju – koji je zapravo bio poticaj za osnivanje Muza. Tvrtku sam osnovala osobnim sredstvima i tada sam bila sigurna da će u Hrvatskoj biti klijenata, poput onih u Rovinju, koji će htjeti nešto napraviti s baštinom za razvoj svog kraja.
Zašto je interpretacija baštine važna i kako se ona doživljava u Hrvatskoj?
- Sama interpretacija baština je obrazovna aktivnost koja ima za cilj otkriti značenja i odnose korištenjem originalnih predmeta, iskustvom iz prve ruke i ilustrativnim medijima, a ne samo prenošenjem činjeničnih informacija. Ona se tako uvijek referira na nešto što dolazi iz svijeta posjetitelja kako bi s baštinom uspostavili dublju povezanost, ne samo razumom, već i svim osjetilima. Kao takva, ona sve više postaje tema. Prije nekoliko godina smo radili seminar u Ogulinu i imali smo dobar odaziv što nam je pokazao da ljudi primjećuju važnost interpretacije baštine. To su u prvom redu turistički vodiči koji izravno rade s ljudima. S druge strane, ona nije toliko ušla u mainstream kulturnih, odnosno baštinskih ustanova, što bi se trebalo promijeniti.
Kako interpretacija baštine može konkretno doprinijeti hrvatskom turizmu?
- Hrvatski problem je nerazvijeni turizam kontinenta i prenapučen turizam na obali. Naime, baštinski dalmatinski gradovi sa starim gradskim jezgrama, po prirodi imaju ograničen kapacitet prihvaćanja turista. Što tu interpretacija baštine konkretno može pomoći? Kada bi se uz prostorno, razvijalo i interpretacijsko planiranje određenog teritorija, koje uključuje baštinu izvan jezgri, prostorno bi se raspršio nalet ljudi, a i doprinijelo bi se razvoju okolnih mjesta. Interpretacijom se stvaraju krovni planovi koji definiraju baštinske priče i stvaraju mjesta koja vrijedi posjetiti. Mi smo neka nepoznata mjesta projektima stavili na turističku mapu. Naš posao je jednako važan za mjesta koja se moraju potruditi kako bi bila posjećena, a s druge strane, i za mjesta na moru kako bi se riješio problem žarišta s previše ljudi. Dat ću i primjer lošeg upravljanja turističkim razvojem i interpretacijom baštine – Plitvička jezera. Ona 'hrane' samo najuži krug oko njih, dok bi mogla inkorporirati puno više. Od njih bi koristi trebali imati i Slunj i Ogulin te svi u krugu od 60 do 80 kilometara, a ne da je koncentracija prevelikog broja ljudi samo u Plitvicama.
Gdje postoji prostor za napredak?
- Generalno, Ministarstvo kulture nas podržava kada se prijavimo na natječaje i znaju za nas, što je u redu. No, jesu li nas dovoljno iskoristili na način da pokazuju dobre primjere i da nas uključuju u neke nužno potrebne transformacijske procese… Pa i ne baš! Ali dijelom je to zato što je u Hrvatskoj doživljaj privatnog sektora u kulturi, a posebno baštini, i dalje tabu. Ljudima je čudno da privatnici pokrivaju nešto što prvenstvo pokrivaju tradicionalne javne ustanove. Primjerice, mi bi mogli biti odličan parter muzejima, ali su nam to najrjeđi klijenti. Što se prostora za napredak tiče… Ima ga, prije svega, u tome da se evaluiraju naši projekti pa da znamo što smo i koliko dobili s njima kao društvo. Osim toga, događa se da napravimo super interpretacijsku infrastrukturu, ali nemamo osobe koje će ju voditi na inovativan i upravljački uspješan način. Ključ je u tome da se paralelno s razvojem projekta moraju razvijati kadrovi koji će znati uspješno nastaviti s projektom.
Koristimo li baštinu na pravi način? Možemo li od nje više dobiti ili bi ju pak trebali više čuvati?
- To je zapravo povezano jedno s drugim. Kad ljudi ostvare dobar suživot s baštinom, kada su zadovoljni lokalni stanovnici, ponosni na mjesta u kojima žive, mjesta postaju privlačnima za život pa i za različite investicije, te se tako osigurava i skrb o baštini. Interpretacija baštine je jedan od ključnih načina njezina očuvanja. Baština je dobro korištena ako postane atrakcija pa i proizvod za koji se plaćaju ulaznice ili od kojeg imaju koristi hoteli, restorani i sve usluge koje ljudi koriste zbog te baštine. No, mislim da smo po tom pitanju još uvijek u nekim starim vremenima, pogotovo kada je u pitanju očuvanje kurija ili ljetnikovaca. Praktički ne postoji kurija ili ljetnikovac u društvenom vlasništvu, a da su dobili neku održivu namjenu i da je od njih napravljen uspješan proizvod. Dakle, ako u neki ljetnikovac ili kuriju pretvorimo u hotel ili nešto slično, nećemo ih time uništiti, već ćemo im dati život. S korištenjem baštine, mi ju čuvamo.
Razlikuje li se praksa u vašem sektoru u Hrvatskoj i drugim državama?
- Da. Primjerice, u Americi je ona prepoznata već 70-80 godina. Tamo i korisnici očekuju da će im se ponuditi atraktivni programi i nezaboravna iskustva. Oni imaju kostimirana vodstva, interaktivne izložbe, razvijaju raznolike načine približavanja baštine publici, na kraju i koncept participativnih muzeja dolazi od tamo. Konkretno Amerika, Australija, Novi Zeland i Velika Britanija su predvodnice u ovom sektoru. Europa je u tom smislu bila puno tradicionalnija. Baštinske ustanove poput muzeja i knjižnica koje su nastale u Europi i odavde se proširile po cijelom svijetu su u svom korijenu bile elitistički nastrojene, dok se u Americi, kao novom svijetu, brže razvijala svijest da baština treba služiti ljudima i napretku društva.
Kako je koronakriza utjecala na vaš rad?
- Mi nismo osjetili posljedice u našem poslovanju jer ne radimo izravno s korisnicima, a i europski projekti su ciklusi koji jednom kad se pokrenu onda traju. No, ono što se pozitivno dogodilo je da smo se više okrenuli sebi. Pri tome mislim na ljude koji su osvijestili potrebu za putovanjem unutar Hrvatske i upoznavanjem baštine. Premalo poznajemo svoju zemlju i premalo ju posjećujemo, ali se to ipak mijenja na bolje. Ljudi posjećuju različita mjesta slavljenja baštine koja su rezultat naših projekata, a posebno obitelji, i od njih imamo dobre povratne informacije.
Koji trenuci i projekti su bili ključni u poslovanju Muza? Imate li najdraže projekte?
- Izdvojila bi 'Ogulin zavičaj bajke' s 'Ivaninom kućom bajke' i 'Ogulinskim festivalom bajke' jer je to jedinstven destinacijski paket osmišljen 2006. godine koji se i nakon 16 godina i dalje razvija i napreduje. Taj projekt je dokaz da se zamišljena strategija zaista provodi, da su za to ključni angažirani ljudi u zajednici, ali i da takvi projekti zahtijevaju duže trajanje. Osim toga, oni su rađeni prije EU i financirani su iz pretpristupnog fonda, a ujedno su i među prvima koji su financirani europskim sredstvima. No, možda najvažniji projekt, onaj u kojem se oformio tim Muza koji postoji danas, bio je Natura 2000. Njega je financirala Svjetska banka i tada smo u tri godine s partnerima dizajnerima razvijale 30 investicija u interpretacijsku infrastrukturu u zaštićenim područjima prirode. To je bio najveći ugovor koji smo potpisale i koji nam je i dozvolio zapošljavanje više ljudi.
S kime najviše surađujete na projektima i s kime želite surađivati u budućnosti?
- Na našem početku su nas angažirale turističke zajednice koje su imale želju kreirati jedinstvene baštinske proizvode. Sada su to gradovi i općine koje ulažu u infrastrukturne projekte i koji se koriste europskim fondovima pa se mi prijavljujemo na njihove natječaje. No, u budućnosti nam je želja više raditi s privatnim klijentima, onima koji dolaze iz realnog sektora. To bi bili poduzetnici i tvrtke koje žele promovirati svoje priče, svoje proizvode i onda im Muze mogu pomoći da svoje priče korisnicima ispričaju na autentičan, visoko doživljajan i zabavan način. Cilj je i da poduzetnici razvijaju mjesta slavljenja njihove 'korporativne baštine', što je u svijetu sasvim normalno. Zašto i ne bi proizvodi bili prepoznati dio baštine? Sigurna sam da svatko od nas mnoge proizvode doživljava kao dio svoje baštine.
Možemo li reći da se vašim radom kultura spaja s businessom?
- Apsolutno! Našim djelovanjem se spaja turizam s baštinom, business s održivim razvojem. Na kraju i naš motiv je da budemo poslovno održive, ali i da to što radimo zaista ima vrijednost za šire društvo.