U naletu globalizacijske euforije, naime, mnogima se činilo da je upravo taj oblik svojevrsni prirodni zaključak razvoja kapitalističke ekonomije, no proteklih nekoliko desetljeća definitivno je demantiralo takva razmišljanja. Premještanje proizvodnje u države s jeftinijom radnom snagom rezultiralo je nakupljanjem frustracija u zaboravljenim društvenim skupinama (politički eksplozivno), ranjivošću ekonomija (prevelika ovisnost o drugim državama) i korjenitom promjenom globalnog odnosa snaga (sunce više ne izlazi na zapadu).
Aktualna kriza posebno je razotkrila koliko problematična može biti ovisnost o drugim državama, pa se reindustrijalizaciju sada sve više spominje u paru sa samodostatnošću, koja podrazumijeva oslanjanje na vlastite resurse barem u ključnim sektorima poput prehrane, lijekova, energije i vode.
Tako bi razvijena domaća industrija mogla u dobrim vremenima proizvoditi za izvoz, a u kriznim situacijama ekspresno zadovoljiti osnovne domaće potrebe, no preokrenuti proces koji je uvjetovan vrlo jasnom ekonomskom logikom i traje desetljećima nije tako lako. Štoviše, postavlja se pitanje koliko uopće ima smisla razmišljati o vraćanju izgubljenih industrija premda neki razvoji događaja u posljednje vrijeme sugeriraju mogućnost reindustrijalizacije na novim osnovama.
Cijelu priču o reindustrijalizaciji možete pročitati u novom izdanju tiskanog i digitalnog Lidera.