Lider je početkom veljače objavio tekst o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku. U tom smo tekstu konstatirali da se ubrzanje sudskih postupaka, usprkos takvoj namjeri predloženih izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku, neće ostvariti za najmanje pet do šest godina, ako ne i više. To znači da je uspjeh ovih izmjena i dopuna Zakona upitan. Naime, da bi to bilo ostvarivo, osim što se trebaju propisati rokovi za suce, potrebno je napraviti još mnogo dodatnih koraka, primjerice sasvim napustiti papirnatu formu sudskih spisa i uvesti integralni elektronički spis. Toga, međutim, nema još ni u projekcijama daljnjih pravosudnih reformi.
U pripremi teme razgovarali smo sa stručnjacima i analitičarima koji prate stanje u pravosuđu. S obzirom da je tema izazvala zanimanje javnosti, a njihovi odgovori nisu u cijelosti bili objavljeni u tiskanom izdanju zbog ograničenog prostora, objavit ćemo ih u sljedećih nekoliko dana. Danas objavljujemo cjelovit odgovor odvjetnika Stjepana Lovića iz odvjetničkog društva Grubišić & Lović & Lalić.
Što mislite o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku?
- Prvenstveno napominjem da je zakonodavac u obrazloženju predloženih izmjena naveo da je cilj izmjena ZPP-a u ovom dijelu sprječavanje 'odluka iznenađenja', odnosno odluka preinačenih po žalbi temeljem nove pravne ocjene spora koja je bitno različita od pravne ocjene o kojoj se u postupku raspravljalo. Međutim, za uočiti je da se u predloženom tekstu to ograničenje ne odnosi samo na drugostupanjski sud već je odredba formulirana tako da “sud ne može odluku utemeljiti na pravnoj ocjeni spora bitno različitoj od one o kojoj se raspravljalo u postupku”, što upućuje na zaključak kako bi se ovo odnosilo na sve sudove odnosno i na prvostupanjske i drugostupanjske sudove.
To bi doslovno značilo da ako je tužitelj temeljio svoj tužbeni zahtjev na jednoj pravnoj osnovi, npr. po osnovi odredbi o naknadi štete, te su u tijeku postupka raspravljalo o osnovanosti tužbenog zahtjeva po toj pravnoj osnovi, tada sud ne bi mogao svoju odluku o tužbenom zahtjevu razmatrati po drugačijoj pravnoj ocjeni od one koje su stranke iznijele niti bi to mogao učiniti drugostupanjski sud.
Osobno smatram kako je ova odredba poprilično nejasna, ali i potencijalno problematična s aspekta drugih načela parničnog postupka obzirom sud ionako nije vezan tužiteljevom pravnom ocjenom tužbenog zahtjeva jer su stranke te koje su dužne iznijeti činjenice dok je sud taj koji primjenjuje pravo.
Mišljenja sam kako bi bilo bolje odgovarajuće izmijeniti ZPP radi sprječavanja 'odluka iznenađenja' koje bi se temeljile na potpuno novoj ocjeni činjeničnog stanja na način da se tek u drugostupanjskom postupku po prvi puta ocjenjuju dokazi izvedeni u tijeku prvostupanjskog postupka i utvrđuje činjenično stanje ocjenom dokaza koje prvostupanjski sud nije cijenio i na kojima se ne temelji prvostupanjska odluka. Radi pojašnjenja, nedavno sam u svojoj praksi imao iskustvo u jednom dugogodišnjem parničnom postupku u kojem je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev zbog nastupa zastare, nakon čega je u povodu žalbe drugostupanjski sud ukinuo takvu odluku i predmet vratio na ponovni postupak. U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud ponovno je odbio tužbeni zahtjev pozivom na zastaru (iako je u tijeku postupka provodio sve ostale dokazne prijedloge i postupak je trajao dugi niz godina). Obzirom je tužbeni zahtjev odbijen isključivo pozivom na zastaru, u žalbi su se mogli isticati samo žalbeni razlozi vezani uz razlog zbog kojeg je sud odbio tužbeni zahtjev. Međutim, u žalbenom postupku, drugostupanjski sud donosi 'odluku iznenađenja' i zauzima stav da nije nastupila zastara, ali da je tužbeni zahtjev neosnovan iz drugih razloga koji se temelje na ocjeni dokaza izvedenih u prvostupanjskom postupku koje je po prvi puta cijenio i temeljem njih činjenično stanje utvrđivao tek drugostupanjski sud.
U takvoj pravnoj situaciji, tek u drugostupanjskom postupku je po prvi puta dana ocjena dokaza izvedenih u prvostupanjskom postupku, a obzirom se radilo o drugostupanjskoj odluci, stranka u takvoj situaciji nema mogućnost žalbe na tako utvrđeno činjenično stanje, već joj preostaje jedino podnijeti prijedlog za dopuštenje revizije koji je izvanredni pravni lijek i kojeg Vrhovni sud Republike Hrvatske u pretežnom broju slučajeva odbacuje kao nedopušten.
Kakav je vaš stav o institutu nezakonitog dokaza?
- On je oduvijek je poznat u okviru kaznenog postupka gdje se odredbama Zakona o kaznenom postupku regulira što se smatra nezakonitim dokazom i kako se s istim postupa. Nezakonit dokaz bio bi onaj dokaz koji je pribavljen na nezakonit način - npr. iskaz pribavljen mučenjem ili prisilom prema onome tko daje iskaz. U kaznenom postupku s takvim dokazom se postupa na način da se isti izdvaja iz spisa i obzirom na to da je pribavljen na nezakonit način odnosno kršenjem prava i temeljnih sloboda, takav dokaz ne može služiti utvrđivanju činjeničnog stanja.
Kada je riječ o predloženim izmjenama ZPP-a, proizlazi da zakonodavac samo definira da se sudska odluka ne može temeljiti na dokazima pribavljenima na nezakonit način bez da se pobliže određuje što se to smatra pribavljanjem dokaza na nezakonit način kao što je to definirano u kaznenom postupku. Primjerice, u parničnom postupku, sukladno zakonskim odredbama, u pozivu za svjedočenje, svjedoku se izriče prijetnja novčanom kaznom odnosno prisilnim dovođenjem ukoliko se ne odazove pozivu suda pa bi netko mogao reći da je riječ o prisili na davanje iskaza. Budući da ovim izmjenama nije detaljnije regulirano što se to smatra nezakonitim pribavljanjem dokaza, u praksi bi bilo moguće zauzeti stav da bi nezakonit bio svaki način pribavljanja dokaznih sredstava i njihova ispitivanja koji bi dovodio do (bitne) povrede odredaba bilo kojeg zakona koje bi se ticale pribavljanja dokaznih sredstava i njihova ispitivanja. U prethodnom primjeru, to bi značilo kako se ne bi radilo o iskazu pribavljenom na nezakonit način obzirom je sadržaj upozorenja svjedoku izričito propisan zakonskom odredbom, stoga se ne bi radilo o takvoj povredi pravila koja reguliraju način pribavljanja i ispitivanja dokaza koja bi isti činila nezakonitim.
Također, primjećujem kako je ovaj članak ostao pomalo procesno nedorađen obzirom iz istog proizlazi samo da sud o nezakonito pribavljenom dokazu odlučuje rješenjem, dok nije definirano u kojem roku sud mora odlučiti o takvom dokaznom prijedlogu, hoće li u tu svrhu zastati s postupkom te koja je sudbina tog dokaza odnosno hoće li, kao i u kaznenom postupku, donijeti rješenje o izdvajanju takvog dokaza iz spisa.
Hoće li Zakon biti učinkovitiji dokidanjem ranijeg paralelizma vezano za Vrhovni sud između podnošenja prijedloga za dopuštenje revizije i podnošenja revizije iz razloga previđenih člankom 382.a?
- Prema dosadašnjem uređenju, postojala je tzv. revizija bez dopuštenja i revizija temeljem dopuštenja. Revizija bez dopuštenja mogla se podnijeti u točno zakonom propisanim slučajevima (npr. o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa) i to bez potrebe da podnošenje takve revizije prethodno dopusti Vrhovni sud. Kada je riječ o reviziji temeljem dopuštenja, ista se zapravo podnosi u dva koraka. U prvom koraku, podnositelj revizije od Vrhovnog suda mora dobiti dopuštenje za podnošenje revizije te u prijedlogu za dopuštenje mora argumentirati zašto je pravno pitanje koje postavlja važno za jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni ili razvoj prava u sudskoj praksi. Tek ukoliko bi Vrhovni sud dopustio podnošenje revizije, u drugom koraku podnosi se revizija u kojoj se može postaviti isključivo ono pravno pitanje kojeg je Vrhovni sud u prvom koraku dopustio.
Razumijem intenciju zakonodavca da se smanji opterećenje Vrhovnog suda te da isti odlučuje zaista samo o onim pravnim pitanjima koja bi bila važna za razvoj i jedinstvenu primjenu prava bilo zato što o tom pravnom pitanju ne postoji stajalište Vrhovnog suda kao najvišeg suda koji ima ulogu ujednačavanja sudske prakse bilo zato što je praksa drugustupanjskih sudova različita pa je treba ujednačiti ili donesena odluka odstupa od već ranije zauzetog shvaćanja Vrhovnog suda. Međutim, osobno sam dojma kako je ovakav koncept dodatno otežao mogućnost korištenja ovim izvanrednim pravnim lijekom, a čemu u prilog govore statistički podaci odnosno činjenica da Vrhovni sud dopusti podnošenje revizije u svega 1% posto slučajeva, dok ostale prijedloge odbacuje kao nedopuštene. Obzirom se tako velik broj prijedloga za dopuštenje revizije odbacuje kao nedopušten i to bez ikakva suvisla obrazloženja što otežava stvaranje sudske prakse, mišljenja sam da bi izmjenamama ZPP ipak valjalo obvezati Vrhovni sud da svoju odluku o odbacivanju prijedloga na valjani način obrazloži jer je pravo na obrazloženu odluku sastavni dio Ustavom zajamčenog prava na pravično suđenje. Naime, trenutnim odredbama predviđeno je da je u rješenju kojim se prijedlog za dopuštenje revizije odbacuje, dovoljno da se revizijski sud određeno pozove na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije, a što u praksi rezultira time da sud odbacuje prijedloge uz vrlo kratka obrazloženja da isti ne udovoljava propisanim pretpostavkama.
Koji je bio smisao instituta oglednog postupa koji je uveden izmjenama ZPP-a iz 2019. godine?
- Taj da se ubrza i ujednači odlučivanje u sličnim sporovima koji ovise o istom pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni. Primjerice, nedavno je pred Vrhovnim sudom vođen ogledni postupak glede pitanja osnovice za izračun plaća državnim službenicima u 2016. temeljem izmjena kolektivnog ugovora. Dakle, riječ je o pravnom pitanju koje se pojavilo u velikom broju predmeta koje su državni službenici pokrenuli pred sudovima i u kojem se pojavilo istovjetno pravno pitanje o kojem je ovisi odluka prvostupanjskog suda u svim tim postupcima. Obzirom na velik broj takvih predmeta, prvostupanjski sudovi su predložili pokretanje oglednog postupa pred Vrhovnim sudom kao najvišim sudom koji ujednačava sudsku praksu i čija su shvaćanja obvezujuća za niže sudove. Kada se takav ogledni postupak pokrene, svi postupci u kojima se javilo pravno pitanje o kojem u oglednom postupku odlučuje Vrhovni sud, prekidaju se do donošenja takve odluke, a nakon što Vrhovni sud donese odluku i zauzme pravno shvaćanje, postupci se nastavlju pri čemu su prvostupanjski sudovi vezani tim pravnim shvaćanjem.
Obzirom ovakav postupak može doprinijeti ubrzanju odlučivanja i pravnoj sigurnosti, ali i ujednačavanju sudske prakse jer su prvostupanjski sudovi vezani pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda, smatram dobrima izmjene ZPP-a kojima se i strankama i umješačima daje mogućnost podnošenja prijedloga Vrhovom sudu radi nekog pravnog pitanja koje se javlja u više istovrsnih predmeta, a što će možda dodatno doprijeniti tome da se ovakvi ogledni postupci koriste češće nego sada.
Zaključno, u pogledu izmjena ZPP-a općenito, vidljivo je da je namjera zakonodavca ubrzati postupke i digitalizirati način njihova odvijanja. S tim ciljem, zakonodavac predloženim izmjenama propisuje čitav niz rokova u kojima se moraju donijeti pojedine odluke odnosno poduzimati radnje u postupku.
Međutim, ističem da ZPP kao i neki drugi propisi već sada sadrže odredbe o rokovima unutar kojih se pojedine radnje moraju poduzimati, a i primjerice, po Ovršnom zakonu su ovršni postupci definirani kao hitni postupci. Ipak, u praksi se pokazuje da se navedeni rokovi najćešće doživljavaju kao instruktivni, a ne obvezujući, stoga smatram da samom činjenicom da je odredbama ZPP-a sada propisano u kojem roku se koja radnja mora poduzeti neće samo po sebi dovesti do značajnijeg ubrzanja postupaka. Koliko će nova “reforma” sa starim ciljevima biti uspješna, ovisni o onima koji su je dužni provoditi, a to su u prvom redu suci. Ipak sudac je taj koji vodi i upravlja sudskim postupkom. Ukoliko izostane nadzor nad radom sudaca i “sankcioniranje” sudaca koji se ne pridržavaju rokova, izostati će i ovaj put cilj reforme. Već danas Hrvatska iz redovnog proračuna podmiruje znatne naknade zbog povrede prava stranaka na suđenje u razumnom roku, ali odgovornost za takvu povredu u konačici ne snose one koji su je i uzrokovali. Potrebno je stoga raditi i na odgovarajućem motiviranju sudaca koji redovito čitaju spise, ažurno poduzimaju radnje u postupku, kao i sankcioniranju onih sudaca koji isto ne čine. Pored toga, svakako se zalažem i pozdravljam namjere za digitalizacijom postupka i uvođenjem on-line ročišta što bi pridonijelo i smanjenju troškova postupka kada, primjerice, ne bi morali putovati na ročište u Split već bi se isto održalo online. Iako neki sudovi ovo već prakticiraju, a tu moram osobito istaknuti Trgovački sud u Pazinu s kojim to u praksi zasada odlično funkcionira. Nažalost, vjerojatnije je da će do punog zaživljavanja digitalizacije kako je ista zamišljena postojećim zakonskim okvirom ipak proteći još dosta vremena obzirom na tehnička ograničenja sudova i sudnica. Dakle, da bi takvo rješenje zaživilo u praksi, potrebno je da resorno ministarstvo ponajprije osigura odgovarajuću infrastrukturu i tehničke mogućnosti za tonsko snimanje i online ročišta. Mislim da će i ovaj put reforma ostati samo kozmetički pokušaj uljepšavanja stanja u pravosuđu jer nju će provoditi isti oni koji zbog kojih je i ova reforma i nužna.