Na putu Hrvatske prema razvijenosti Švicarske nedostajao je samo još jedan kotačić koji se upravo uglavljuje kao zamašnjak u državni sustav. Kuloarima ovih dana kruži dugoočekivani dokument, Nacrt prijedloga nacionalne razvojne strategije Republike Hrvatske do 2030. godine, koji bi Hrvatsku trebao u deset godina podignuti s dna europske razvijenosti bar do prosjeka.
Optimizam bez pokrića
Hajde, u tmurnom vremenu korone dobro dođe malo optimizma. Pa se tako u Strategiji predviđa da ćemo za deset godina dosegnuti 80 posto prosjeka europskog BDP-a po stanovniku, a sad smo na 65 posto. Drugim riječima, to bi bio rast sa sadašnjih 20-ak tisuća eura na oko 27 tisuća eura, što je ambicioznih 35 posto rasta, i sustizanje europskog prosjeka, ali samo u statičkoj varijanti. Naime, nastavi li ostatak Europe rasti prema trendu ovog desetljeća, hrvatskih 27 tisuća eura bit će za deset godina i dalje ispod 70 posto europskog prosjeka. Za dohvat željenih 80 posto prosjeka EU Hrvatska bi trebala u deset godina podignuti BDP per capita za više od 60 posto, što je nedostižno.
Već i taj detalj pokazuje nekonzistentnost dokumenta koji na 80-ak stranica pokazuje da pati od ozbiljnih boljki. Interdisciplinarni pristup sveo se na puko nabrajanje želja i mogućnosti, i to uz podosta prepisivanja iz godišnjih reformskih planova (a za prepisivačinu smo već dobivali packe iz Europske komisije) i drugih dokumenata. Ni završna redaktura nije uspjela spasiti stvar. Naprotiv.
Dokument iz PR službe
Trenutačna verzija kao da je izašla iz radionice Vladine ili HDZ-ove PR službe, a ne iz promišljanja državnih stratega (koje i nemamo). Tako se premijer već u prvoj rečenici svoje uvodne riječi hvali (zasad u neslužbenoj varijanti) zamjetnim gospodarskim i društvenim napretkom koji je Hrvatska postigla u tri desetljeća samostalnosti. Zaista, danas živimo bolje nego 1990., ali u tom razdoblju drastično smo pali u odnosu na cijelu tranzicijsku Europu. Danas se napredak ne mjeri po tome što nema nestašice toaletnog papira i banana, nego po inovativnosti, uključivosti, mogućnostima koje država pruža svojim građanima, prije svega mladima i obrazovanima…
Pokriće za povlačenje novca iz EU
U 'dajdžestu' ciljeva ne spominje se rast izdvajanja za obranu sa sadašnjih 1,68 posto BDP-a na dva posto BDP-a. To je, zapravo, zahtjev SAD-a i NATO-a. Hrvatska je još potkraj prošle godine obećala da će ga realizirati do 2024., a sad je pretočen i u 'naš' strateški dokument. U kunama to znači da je Hrvatska već (i bez ikakve strategije) pristala da godišnje troši 9,4 milijarde kuna za vojsku, što je čak 40 posto više od aktualnih 6,7 milijardi kuna.
Za taj iznuđeni potez ne treba nam nikakva strategija, kao ni za konstataciju da će se pripremiti i provesti nacionalni program smanjenja gubitaka vode. Zar zaista svih ovih godina nismo i bez 'Hrvatske 2030.' mogli bar početi zatvarati rupe u vodovodima kroz koje istječe nevjerojatnih (najmanje) 40 posto vode? Isto vrijedi za već najavljeno ukidanje naplatnih kućica na autocestama, što su stratezi sad nazvali unaprjeđenjem sustava naplate cestarine.
Na kraju Strategije dolazimo i do odgovora na pitanje zašto se sad donosi ta 'Papazjanija 2030.', makar s porođajnim mukama duljim od tri godine? To je zapravo pokriće za povlačenje 22 milijarde eura iz fondova Europske unije u idućoj sedmoljetki.
Uostalom, zato je izrada i povjerena ministarstvu koje je mjerodavno za raspodjelu tog novca. O kvaliteti rada u tom resoru najbolje govori to što se ministri mijenjaju kao na tekućoj vrpci, zbog čega je izradu dokumenta vodilo troje ministara. A zna se kakvo će kraj puno babica biti dijete. Zato je službena internetska stranica već mjesecima – uz poruku na tražilici da je to 'Hrvatska kakvu želimo' – under construction. Možda bi bilo bolje da tako i ostane. Pa, sretna nam nova 2030.!