Piše: Ivan Dražetić, trader InterCapitala
Poduzetnici i menadžeri posljednjih mjeseci osjećaju boljku rasta cijena industrijskih sirovina poput čelika, drveta, aluminija i sl. Čitatelji su tako ovih dana imali priliku pročitati da slovenski proizvođač automobila Revoz, koji je prošle godine zabilježio 1,4 milijarde eura prihoda i svrstao se među 25 najvećih kompanija u istočnoj Europi, sada zbog nedostatka čipova planira smanjivanje dnevne proizvodnje automobila s oko 650 na 480 (smanjenje od 26 posto). Kompanija je spominjala i mogućnost otkaza za oko 350 radnika (od oko 2400 koliko ih ukupno zapošljava). Revoz se time svrstao uz bok nizu poduzeća koja smanjuju proizvodnju zbog nedostatka inputa, a gotovo je sigurno da će se takvi slučajevi događati i u sljedećim mjesecima.
U kontekstu tih događaja je Josip Ergović, član Uprave NEXE-a, obratio pozornost i na činjenicu da je cijena emisijskih jedinica u posljednje tri godine porasla s četiri eura po toni na gotovo 60 eura po toni! Potom je početkom listopada predsjednik Uprave kutinske Petrokemije Davor Žmegač upozorio na isti trend, spominjući da njegova kompanija na godinu treba između 300.000 i 500.000 emisijskih jedinica. Pomnožite to s cijenom od 63,50 eura po jedinici i uočit ćete da uopće nije riječ o zanemarivim iznosima. Naravno, bolji poznavatelji tog tržišta podsjetit će da ni Petrokemija ni NEXE još ne moraju kupiti sve potrebne jedinice, pošto jedan dio ipak dobiju besplatno od države. Međutim, besplatna alokacija jedinica smanjuje se iz godine u godinu, što znači da emitiranje stakleničkih plinova predstavlja bitan, materijalan rashod u računu dobiti i gubitka bilo koje kompanije.
Međutim, krenimo po redu. Priča o emisijskim jedinicama započinje Protokolom iz Kyota, potpisanim u prosincu 1997. godine. Protokol iz Kyota temelji se na zaključku dobivenim iz vrlo opsežnih znanstvenih istraživanja da ljudska aktivnost dovodi do klimatskih promjena koje predstavljaju opasnost za dugoročni opstanak života na Zemlji. Protokol je također za svaku zemlju potpisnicu odredio koliko treba smanjiti emisiju stakleničkih plinova da bi se u razdoblju 2008. – 2012. emisija stakleničkih plinova smanjila za svega 5 posto u odnosu na bazno razdoblje. Ako mislite da je taj cilj bio prilično neambiciozan, onda treba imati i na umu da Protokol iz Kyota nije propisao nikakve sankcije za zemlje koje ga se ne budu pridržavale. Neambiciozan i bezopasan, Protokol nije postigao veće rezultate, ali za našu priču je bitan jer se kao jedan od mehanizama za smanjivanje emisija stakleničkih plinova spominje i sustav trgovanja emisijskim jedinicama (ETS – emission trading scheme).
Ideje iza sustava trgovanja emisijskim jedinicama je da porez na emitiranje stakleničkih plinova nije idealno rješenje ako uistinu želimo usporiti zagrijavanje planeta pošto će porez na emisiju biti percipiran poput 'plaćanja dozvole za zagađenje'. Najbolji način je izmjeriti koliko svake godine zemlje u sustavu emitiraju stakleničkih plinova, dodijeliti godišnja prava na emisiju poduzećima (tzv. emisijske jedinice), omogućiti trgovanje jedinicama na sekundarnom tržištu te iz godine u godinu smanjivati broj dodijeljenih prava. Na taj način će se cijena tih prava, odnosno emisijskih jedinica, određivati na sekundarnom tržištu kroz ponudu i potražnju, a poduzeća koja ulažu u smanjenje emisije stakleničkih plinova bit će nagrađena jer će svoje jedinice moći prodati drugim, manje aktivnim poduzećima i time ostvarivati dodatne prihode. Dakle, sustav emisijskih jedinica baziran na principu cap and trade (ograniči i trguj) dizajniran je tako da nagradi poduzeća koja investiraju u smanjenje emisije stakleničkih plinova.
Prema podacima Svjetske banke, 2019. godine je u svijetu bilo prisutan 61 program ograničavanja emisije stakleničkih plinova, od toga 31 putem emisijskih jedinica, a preostalih 30 putem poreza na emisije. Navedeni programi pokrili su otprilike 22 posto globalne emisije stakleničkih plinova (12 gigatona ugljikova dioksida). Najrazvijeniji sustav trgovanja pravima na emisiju stakleničkih plinova uspostavila je Europska unija, a trgovanje emisijskim jedinicama započelo je 2005. godine.
U prvoj fazi (2005. – 2007.) sve emisijske jedinice podijeljene su besplatno, da bi u drugoj fazi (2008. – 2012.) omjer besplatno podijeljenih emisijskih jedinica pao na oko 90 posto. Istodobno je u drugoj fazi uveden sustav prodaje jedinica putem aukcija. To funkcionira na način da se svake godine potkraj veljače podijele besplatne jedinice, a potom se svakog tjedna do kraja godine putem aukcija proda jednak udio godišnje kvote. Ipak, početak druge faze koincidirao je s početkom globalne financijske krize, koja je dovela do pada industrijske proizvodnje, a time i do smanjenja potreba za emisijskim jedinicama. Početkom treće faze (2013. – 2020.) u sustavu je postojao višak od oko 2,1 milijardu jedinica, što je naravno izazvalo pad cijene. Europska komisija odgovorila je na dva načina: odgodila je aukcije 900 milijuna jedinica do 2019. godine te je uvela tzv. rezervu tržišne stabilnosti (MSR – market stability reserve). Ona funkcionira na način da ako broj emisijskih jedinica u optjecaju prijeđe 833 milijuna, tada se sljedeće aukcija smanjuje za 12 posto iznosa; također, ako broj jedinica u optjecaju padne ispod 400 milijuna, iz rezerve tržišne stabilnosti otpušta se 100 milijuna emisijskih jedinica koje će biti prodane putem aukcija. Odgađanje aukcija i rezervi tržišne stabilnosti dovelo je do toga da je spomenuti višak jedinica pao s 2,1 milijardu (2013. godine) na oko 1,78 milijardi (2015. godine).
Koliko je europski sustav trgovanja emisijskim jedinicama efikasan dovoljno govori i podatak da je godišnje ograničenje emisije stakleničkih plinova 2013. godine iznosilo 2,08 milijardi tona, a do 2020. godine smanjilo se na oko 1,81 milijardu tona (oko 1.94 posto smanjenja na godinu). Ipak, ako se iz godine u godinu smanjuje dopuštena količina emitiranih stakleničkih plinova, zašto je početkom 2020. godine cijena jedne emisijske jedinice pala s oko 25,36 €/t na oko 15,23 €/t (- 40 posto)? Razlog treba potražiti u padu industrijske proizvodnje s početkom pandemije, koji je istodobno izazvao i pad potražnje za energentima, a time i pad potražnje za emisijskim jedinicama.
Tako snažan pad cijene pokazuje jedan strukturni nedostatak sekundarnog trgovanja, a to je činjenica da se ponuda emisijskih jedinica ne može dovoljno brzo prilagoditi snažnom padu potražnje za energijom. Ipak, višegodišnji trendovi poput spomenutog smanjenja broja jedinica u optjecaju (skoro 2 posto godišnjeg smanjenja) povećavaju vjerojatnost rasta cijene emisijske jedinice u budućnosti. Za sada se cijena od oko 100 €/t navodi kao neka prirodna granica koju će jedinice malo teže preskočiti.
Sekundarno tržište emisijskim jedinicama u budućnosti će nastaviti predstavljati vrlo važan segment financijskih tržišta, a trenutačno se čini da je gotovo dizajnirano da motivira prelazak na tehnologije koje emitiraju manje stakleničkih plinova. Kao takav predstavlja ključan instrument u postizanju ugljične neutralnosti na razini EU do 2050. godine. S tim na umu, nastavit ćemo pratiti trendove na ovom tržištu i pokušati detektirati potencijalne investicijske prilike.