Na razgovor s posebnim savjetnikom predsjednika Republike Hrvatske za ekonomiju odlučili smo se ponajprije zato što je sazrelo vrijeme za prve analize izrazito turbulentnog razdoblja koje je iza nas. Pandemija nije gotova, no svijet se proteklih mjeseci definitivno počeo vraćati uobičajenim, pretpandemijskim, kako se to kaže, obrascima ponašanja u svim sferama života. Ekonomija je tijekom pandemije bolesti COVID-19 igrala ključnu ulogu – premda u početku mnogima, nažalost, nije bilo jasno koliko veliku, a nekima i dalje nije.
Ipak, s vremenom i dolaskom na naplatu prvih računa za mjere provedene u pandemiji postalo je bjelodano da zaustavljanje života i s njim ekonomske aktivnosti nije održivo rješenje pa su se nakon 'velikog otvaranja' stekli uvjeti za procjenu onoga što smo proživjeli, ali i prognoze za bližu budućnost. S Veliborom Mačkićem stoga smo se dotaknuli svih aktualnih gospodarskih tema, od potrebe uključivanja šire stručne zajednice u donošenje ključnih odluka za državu, preko inflacije i rada nedjeljom do zanimljivih promjena u makroekonomiji koje su se dogodile zahvaljujući covidu.
Treba li Vladi trajno ekonomsko tijelo s neovisnim stručnjacima ili barem snažnije oslanjanje na ekonomske institute kao što je praksa u nekim zemljama? Premijer je prošle godine spomenuo osnivanje ekonomskog vijeća, ali ubrzo je na to zaboravio.
– Ideja instituta, primjerice Ekonomskog instituta, Instituta za javne financije i Instituta za razvoj i međunarodne odnose, i jest da budu na raspolaganju Vladi. Koliko oni i Vlada surađuju, teško mi je reći, ali ako se njima ne koristite, postavlja se pitanje njihova postojanja. Slažem se da je poželjno uključiti velik broj ljudi koji različito razmišljaju. Bi li proces izrade naših strateških dokumenata bio drukčiji da su od početka bili uključeni instituti, ostaje otvoreno pitanje, no činjenica je da nisu bili. Ovako još ne znamo autora 'Nacionalne razvojne strategije do 2030.', što potvrđuje naš problem s transparentnošću. Kad biste izradu takva dokumenta povjerili nekom od instituta, automatski biste riješili problem transparentnosti, ali i odgovornosti.
Dojam je da vlade općenito bježe od konzultiranja s vanjskim stručnjacima i više vjeruju sebi ili vrlo uskom i anonimnom krugu ljudi.
– Vraćamo se na problem transparentnosti. To što se mi poznajemo i privatno smo u dobrim odnosima, ne znači da ćete vi imati dobar savjet za mene u svakom trenutku; tu bi praksu trebalo prekinuti. Poslovi se u našoj ekonomiji često dobivaju na temelju ortačkih obrazaca i pitanje je može li nekoliko stručnjaka, koji možda i dolaze iz akademskog miljea, zamijeniti cijelu instituciju. Volio bih vidjeti veći angažman instituta i fakulteta u Vladinu ekonomskom promišljanju, s tim da ne smatram lošim uključivanje primjerice Svjetske banke ili drugih institucija jer i one angažiraju domaće stručnjake. Ključno je razvijati domaće kompetencije. Na primjer, na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu pokrenuto je uvođenje novog modula, Ekonomske analitike, koji bi trebao pomoći u tom procesu. Instituti i fakulteti kontinuirano rade na svojim kompetencijama i pritom su međunarodno evaluirani. No ta zatvorenost jedno je od obilježja hrvatskog modela od početka.
Zašto?
– Ključno je pitanje kako smo došli do toga da se struci ne vjeruje...
Ekonomistima, čini se, ne, ali barem se jedno vrijeme slijepo vjerovalo epidemiološkoj struci.
– Rekao bih suprotno. Izgubili smo povjerenje u Stožer i njegove čelne ljude. Neke odluke dovele su u pitanje njegovu stručnost, zbog čega sad imamo nisku procijepljenost. Da je na vrijeme prepoznato sve veće nepovjerenje u struku i imenovano novo tijelo zaduženo za promidžbu cijepljenja, mogli smo to izbjeći. Što se ekonomske struke tiče, moramo se vratiti u 90-e i problem financiranja rata, privatizacije i provedbe programa stabilizacije, pa i načelne neodređenosti našeg ekonomskog modela i slijedom toga neprovedenih reformi. Nekoliko je prijelomnih trenutaka: od pretvorbe i privatizacije, preko traženja novog modela rasta 2000-ih i reakcije na financijsku krizu do raspada Agrokora i sada pandemije. U svim tim situacijama bliskost s pojedinim ljudima unutar struke bila je ključna.
U smislu da malo ekonomskih stručnjaka utječe na Vladinu politiku?
– Da.
Stajalište o neradnoj nedjelji za blagajnice?
– Ustavni sud to je tri puta rušio, to je činjenica. Mislim da svaki ekonomist ima neku ideologiju iza sebe, pa kao lijevi ekonomist vjerujem da treba postojati jedan dan u kojem radnici provode vrijeme s bliskim ljudima. To je moguće postići na dva načina: destimuliranjem poslodavca da radi nedjeljom i zakonskom regulacijom. Svakako je točno da Hrvatska jako ovisi o turizmu i trgovini, ali trebalo bi omogućiti radnicima, neovisno o sektoru, jedan slobodan dan.
Premoćan broj trgovina ionako ne radi nedjeljom. Drugo, vrlo malo ljudi u trgovini, ako uopće itko od njih, radi sedam dana u tjednu jer ima slobodan dan, samo to nije nužno nedjelja. Treće, svi ostali nastavljaju raditi nedjeljom kao i do sada.
– Za usporedbu, u Bugarskoj nema ograničenja, kao ni u Mađarskoj, s tim da se ondje isplaćuje dodatna naknada. U Poljskoj se može odabrati sedam radnih nedjelja, u Češkoj trgovine iznad 200 kvadrata moraju biti zatvorene na odabranih sedam državnih blagdana, a u Sloveniji je zabranjen rad nedjeljom osim za trgovine do 200 kvadrata i još neke iznimke. Austrija pak brani rad od subote u jedan do nedjelje u ponoć. Dakle, može se regulirati ili destimulirati, pitanje je što je bolje; ali ako destimuliranje ne funkcionira, onda treba korigirati regulativu. Ako je cilj ekonomije povećati ukupno blagostanje stanovništva, ne samo materijalno, onda morate imati jedan dan odmora. Naravno, jedan dan rada manje ima negativan ekonomski efekt, za to nisu potrebne nikakve studije. Pitanje je što vam je prioritet. 
Što o inflaciji, radu na daljinu i novoj ulozi države u ekonomiji misli posebni savjetnik Predsjednika Republike Hrvatske pročitajte u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.