Pandemijske ekonomske pukotine zalivene su s nevjerojatnih 17 bilijuna dolara! To je oko 16 posto globalnoga BDP-a. Kako pandemiji nema kraja (uvijek neki soj prigodno čeka iz ugla), a povijest pokazuje da se jednom nabujala država ne vraća u staro korito, procjenjuje se da će udjel države u ekonomiji 2026. biti veći nego 2006. SAD se sprema uložiti gotovo 2 trilijuna dolara na državu blagostanja, Europa ulaže 750 milijardi u fond obnove, Japan obećava 'novi kapitalizam' s još većom državnom darežljivošću. Nema sumnje da nas je pandemija odvela u doba goleme države. No, ako se istiskuje privatni sektor koji te iste države financira, pitanje je otkuda će to države financirati obećano blagostanje? Dugovima, kako drukčije.
Analitičar Velimir Šonje precizira kako je udjel država u globalnome BDP-u na minimumu bio uoči prošle financijske krize, 2006./07. – Nakon toga su države počele rasti, ali ne toliko koliko sada u pandemiji, ovaj je rast udjela država u gospodarstvu bez presedana. Taj omjer izdataka opće države je u EU povećan za oko 6 postotnih bodova, s oko 52 na blizu 60 posto. U nekim zemljama koje tradicionalno imaju veći udjel države, poput Francuske, to je već iznad 60 posto. U Hrvatskoj je taj udjel porastao s oko 48 na 54-55 posto. Što se tiče trenda u 2021. (podaci još nisu dostupni), vidljivo je da se udjeli zadržavaju, eventualno blago smanjuju. Dakle, teza da se udjel države ne može jednostavno vratiti kada se jednom podigne, ima itekakvoga uporišta – kategoričan je Šonje.
Ivan Kurtović, predsjednik Uprave InterCapital Asset Managementa, dodaje kako je to bilo očekivano, jer su se države odlučile na radikalne mjere zatvaranja gotovo cijeloga gospodarstva. Zbog čega je morala stići golema globalna pomoć. Do tada nezamislivo, 'helikopterski novac' je stigao ne samo tvrtkama nego i izravno pojedincima. U tome je predvodila Amerika gdje su čekovi otpuštenim/(privremeno) nezaposlenim građanima stizali mjesečno.
- Deficit i od 20 posto BDP-a nije bio iznimka nego pravilo. Monetarne su vlasti to podržale znatnim smanjenjem referentnih kamatnih stopa i značajnim otkupima državnih obveznica, uz novi dug. Nemojte zaboraviti kako i države imaju svoje prihode (poreze) kojih u tom trenutku nije bilo u tako obilatim količinama kao prije, jer su ljudi značajno manje trošili (manji PDV). Privreda je stala, a s njom i porez na dobit. Deficiti su država buknuli. U tom trenutku nitko nije razmišljao tko će to platiti i što će biti s tim dugom u budućnosti. Pa, što dalje? Države su preuzele sve više prostora u privredi, društvu, investicijama. Ljudi su postali ovisni, očekuju i dalje pomoć, a očekivat će je opet u nekoj novoj krizi. Tu dolazimo do osnovnog seta izazova, održivosti duga, generalnog utjecaja država te očekivanja ljudi i privrede. To nije pitanje jedne pojedinačne države nego globalne ovisnosti koja se stvara. U menadžmentu bi to zvali mikromenadžment mt, a kada menadžeri krenu mikromenadžerirati obično zvono za uzbunu krene zvoniti po firmama – poručuje Kurtović.
Kristijan Kotarski s fakulteta Političkih znanosti dodaje kako je dugogodišnji puzajući trend intervencionizma, vidljiv od izbijanja globalne financijske krize, dodatno ubrzao, a problem se ne nalazi nužno u periodički značajnijoj ulozi države, već njezinom karakteru.
- U novije vrijeme zapadne liberalne demokracije imaju sve više anti-kompetitivnih, a ne pro-kompetitivnih odluka u domeni javnih politika. Ne pobjeđuju uvijek najbolji i najefikasniji nego oni s najizdašnijim budžetima za lobiranje ili najboljim odvjetnicima. U isto vrijeme, s Dalekog istoka nam stiže probuđeni i ojačani državni kapitalizam pod čvrstom rukom Xi Jinpingove doktrine 'dijeljenog prosperiteta'. Na temelju toga, postoji pesimistično viđenje tržišne i individualne slobode u budućnosti – pesimističan je Kotarski.
Kada je riječ o tržištu Kurtović upozorava da će nabujala država dovesti i do izraženije podjele na nove i stare industrije, one koje države sve manje mogu kontrolirati i nadzirati, jer nemaju potrebnih resursa. Najbolji je, kaže, primjer tech industrija koja će nastaviti rasti, za razliku od stare industrije koja čeka regulaciju države da kaže kojim smjerom i tempom dalje.
- Tu nismo niti došli do nove inačice (fin)tech industrije koja dolazi s decentralizacijom. Države već sada nemaju resurse kontrolirati i nazdirati stari tech, kako će to onda s novim? A tu je i zelena tranzicija. Čista petica za deklaraciju – do XX želimo biti net-zero ili što već. No nikada nitko nije pitao kako. Zatvaraju se termoelektrane i nuklearke dok su potrebe za strujom sve veće (električni automobili). Najviše će stradati upravo stare industrije koje se ne mogu boriti s novim konkurentima, k tome imaju male marže, a snose najveći trošak zelene tranzicije u obliku iznimno skupih zelenih certifikata. A gdje radi najveći broj ljudi, posebno u manje razvijenim zemljama? Upravo u starim industrijama, zar ne – zakucava Kurtović vraćajući nas na pitanje s početka priče: dug i tko će ga vratiti. Stoga očekuje da heretičku riječ 'privatizacija' vratimo u javni prostor, posebno sada kada su globalna tržišta kapitala na relativnim vrhuncima.
- Vidjeli smo neuobičajeno visoko kordiniraru snažnu ekspanzivnost i monetarne i fiskalne politike globalno, što je dobro, jer ublažava krizu, ali i kontroverzno, jer podiže očekivanja da država uvijek tako može i mora djelovati. Za očekivati je da će i u sljedećim gospodarskim recesijama, koje su imanentne tržišnim gospodarstvima jer predstavljaju pročiščavanje i jačanje gospodarskih struktura, države biti prislijene koristiti slične ili još izdašnije mjere čime će njihova uloga rasti i biti zapravo još teža. Države koje su bile fit u makro smislu (mali dug, snažna privreda) bolje su prošle od onih koje to nisu, što šalje signal da se države koje su povećale dug radi sanacija posljedica krize moraju što prije razdužiti i postati ponovno fit – zaključuje Kurtović.
Pitanje je koliko će to biti moguće, jer se četiri petine svijeta obvezalo net-zero emisijama CO2. A to je skupa cilj-igračka u kojoj većina privatnoga sektora može tek asistirati državama. I još nešto. Pandemija je neviđenom brzinom dodatno skrenula globalno bogatstvo prema bogatima – 'boostala' ih je s pozicije superbogatih na pijedestal hiperbogatih. Istodobno, dodatnih je 100 milijuna ljudi zaglavilo u kategoriji iznimno siromašnih.
Dodajmo tome da je samo u prvoj godini pandemije još oko 7 milijuna djece umrlo od gladi – ukupno 54 milijuna! U jednoj godini. Za usporedbu, u dvije godine od covida je umrlo oko 5.5 milijuna ljudi. Očito, pandemija je poslužila za globalni reset (Klaus Schwab i elita Svjetskog ekonomskog foruma takvo što javno komuniciraju) u smjeru bogaćenja bogatih, a agenda CO2 stvorit će nove bogataše koji će profitirati iz državnog intervencionizma.
Šonje vjeruje da samo demokracija – ne tržište – može državu držati na uzdi. No, poslušnost uplašenih i pristajanje na – zdravstveno! - potpuno besmislene covid potvrde pokazuje da bi demokracija mogla biti tek utjeha luđaka. Ulazimo u vrijeme u kojemu nije dovoljno slijediti samo trag novca. Veći su ulozi u igri. Dobro došli u eru države: 'Tržište – to sam ja!'