Nabrojati koliko je nesuđenih i suđenih lidera proteklih desetljeća, posebice nakon krize 2008., obećavalo posvetiti se spašavanju rada zahtijevalo bi sasvim novu matematiku. Svaki se kleo u temeljito porezno i na svaki drugi način iscijeđenu srednju klasu, da bi ubrzo svu pažnju redovito preusmjerio prema bankama, velikim gospodarskim sustavima i porezima dizajniranima po mjeri bogatih.
No, američki predsjednik Joe Biden odlučio se za nešto drugačiji pristup pokopavši tako i službeno famoznu 'trickle-down' doktrinu iz 80-ih godina prošlog stoljeća, temeljenu na ideji da se pomaganjem privatnog sektora i bogatih pojedinaca novci polako kroz ekonomiju, kao na nekakvom nevidljivom toboganu, spuste u džepove običnih ljudi. Premda je odavno jasno da se radi o tlapnji, tek je Bidenov paket pomoći težak 1,9 bilijuna dolara u praksi poslao taj koncept u mirovinu. Privatni sektor iz tog paketa nije dobio praktički ništa, većina novca išla je izravno i neizravno u džepove kućanstava kroz slanje čekova u iznosu od 1400 dolara građanima, jačanje socijalne potpore, porezne olakšice siromašnima, popunjavanje državnih i obrazovnih proračuna te pomoć obiteljima s djecom i stanoprimcima.
Kako primjećuje Financial Times, vrlo je malen komad ove sante novca namijenjen kompanijama i što je najzanimljivijee, to ih uopće ne smeta jer računaju da će ti novci ionako stići do njih. Više od 150 direktora i poslovna udruga Business Roundtable izrazili su potporu paketu u kojem usprkos rekordnom iznosu gotovo nema privatnih kompanija. Krizom teško pogođeni avioprijevoznici dobili su 14 milijardi dolara, manje od jedan posto ukupnog iznosa, dok su ugostitelji, isto među najteže pogođenima, dobili 29 milijardi uz ograničenje svakom obrtu od maksimalno deset milijuna dolara pomoći.
Više o novostima u ekonomskoj politici tijekom pandemije i usporedbi između europskog i američkog pristupa pročitajte u tiskanom i digitalnom izdanju Lidera.