Ne samo da je vrsni stručnjak u području biznisa sa zastupanjem ortopedskih i medicinskih pomagala, već je i osoba koju u mnogočemu definira humanost. Pokazao ju je i tijekom Domovinskog rata pomagajući brojnim hrvatskim ratnim vojnim invalidima, a to na razne načine čini i danas
Razgovarala: Renata Debeljak
Multinacionalna njemačka kompanija Bauerfeind AG posluje u brojnim zemljama diljem svijeta pod geslom 'Pokret je život' nudeći u svom bogatom asortimanu proizvode koji su mnogima olakšali svakodnevicu. Za njih fizički hendikep nipošto nije razlog zbog kojeg život nužno mora biti nesretan. Često može biti izazov da se pomaknu granice vlastitih mogućnosti. To dokazuje i priča o čovjeku koji je unatoč fizičkom hendikepu uspio ostvariti uspješnu poslovnu, međunarodnu karijeru i sretan obiteljski život. Iako je od 16. godine u invalidskim kolicima, 57-godišnji Karl Schmidt već je desetljećima uspješni poslovni čovjek. Godinama živi na relaciji UAE – Njemačka – Hrvatska te obavlja funkciju direktora podružnice njemačke tvrtke Bauerfeind AG za ortopedska pomagala za tržišta Bliskog istoka i Afrike sa uredom u Dubaiju. Istinski je i nadahnjujući primjer da nijedan problem nije nepremostiv, da nijedna životna i poslovna vizija nisu neostvarive, te da nas prepreke trebaju naučiti da pomičemo granice ne samo u našim profesijama, već u životu općenito. Jer, najveći 'hendikep' koji se svakome od nas može dogoditi je prestati vjerovati u sebe i u svoje snove, odustati od vlastitih vizija, talenata, profesionalnih i ljudskih vještina koje posjedujemo.
Koliko ste već dugo prisutni u branši ortopedskih pomagala, odnosno najprije u poslu distribucije i proizvodnje medicinskih proizvoda? Što je najviše utjecalo da se počnete baš time baviti?
U toj sam branši još od 1989. godine, a započeo sam raditi u Heidelbergu u Njemačkoj. Prijatelji su počeli proizvoditi invalidska kolica pod imenom Sopur, a ja sam držao predavanja po centrima za rehabilitaciju u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, Nizozemskoj i još u nekim drugim državama te tako promovirao i njihov brand. Nakon srednje škole upisao sam ekonomiju te u suradnji s jednim odvjetnikom osnovao poduzeće za savjetovanje osoba stradalih u prometnim nesrećama. Sa 23 godine vodio sam prvi lanac od sedam videoteka, a kada je interes za videoteke splasnuo, pokrenuo sam posao vezan za konzalting i distribuciju ortopedskih pomagala.
Kada je počeo rat u Hrvatskoj radio sam i kao savjetnik za Svjetsku zdravstvenu agenciju te došao u kontakt s velikim brojem ratnih invalida, a putem njih i u kontakt s hrvatskom dijasporom. Donacije su, što se tiče financijske strane bile velike, ali nažalost zbog neznanja, ljudi su donirali pomagala koja se nisu mogla iskoristiti te sam do 1993. godine koordinirao veliki broj donacija i odabirao pomagala koja su bila individualno prilagođena, po mjeri i funkcionalnosti za pacijenta. Krajem 1993. godine osnovao sam svoju tvrtku Medicus u Njemačkoj i krajem 1994. godine tvrtku Medicus Matea u Zagrebu.
Je li na te rane poslovne uspjehe i iskorak u poduzetništvo utjecala i nesreća koju ste doživjeli sa 16 godina? Koliko vas je fizički hendikep, koji to zapravo uopće nije, pokrenuo da pomičete granice i budete znatno ispred drugih u poslovnim uspjesima?
Moj fizički hendikep me vodio prvih pet do šest godina, nakon toga samo shvatio što točno želim, a što ne želim u svom životu. Ne opterećujem se kako me tko vidi, gleda ili kategorizira. U društvu u kojem danas živimo ponekad bi bilo bolje imati psihički hendikep, možda bih onda sve bolje razumio oko sebe. Kod svakog od nas je najveći hendikep u glavi. A samim time što nešto radim, stvaram i zaradim ljudi se čude ili dive, samo pokazuje koliko smo još u evolucijskoj fazi Homo heidelbergensis.
Kako se dogodila nesreća koja vam je obilježila i promijenila cjelokupni život?
Kao 16-godišnjak vozio sam se s prijateljem u automobilu, on je izgubio kontrolu nad njim te sam ja kao posljedicu nesreće slomio 5/6 i 6/7 cervikalni kralježak. Kao dječak želio sam postati rukometaš, ali moje je snove prekinula nesreća. Liječnik mi je rekao da ću morati koristiti elektromotorna kolica i imati 24-satnu skrb te da se neću moći samostalno odijevati i jesti. No, ja se nisam htio pomiriti s takvom sudbinom. Već u bolnici počeo sam vježbati puno više nego što je to bilo propisano.
Kako je došlo do preseljenja vaše obitelji u Njemačku?
Otišli smo u Njemačku 1970. godine kao i puno drugih Volksdeutchera i Hrvata. Moja obitelj su Volksdeutcheri, rođen sam u Osijeku gdje smo i živjeli, a kada smo se odselili u njemački gradić Spaichingen imao sam pet godina.
Dugo ste na funkciji direktora podružnice njemačke tvrtke Bauerfeind za tržišta Bliskog istoka i Afrike sa sjedištem u Dubaiju. Koliko su ta tržišta specifična i značajna u ukupnom globalnom poslovanju kompanije Bauerfeind?
Da, na toj sam funkciji od 2009. godine, od kada smo otvorili podružnicu u UAE za Bliski istok i Afriku. Bauerfeind Adriatic i Bauerfeind MEA ostvaruju ukupno 15 posto od sveukupnog prometa BFD grupe, međutim, veliki dio toga je i trgovinska roba, kroz naša zastupstva budući da poslujemo i sa drugim proizvodima koji nisu naša vlastita proizvodnja i brand Bauerfeind.
Je li ta dužnost uslijedila kao vaše unapređenje unutar tvrtke koja je 2003. kupila vašu vlastitu tvrtku 'Medicus Matea' koja je već do tada vrlo uspješno poslovala u regiji?
Ne, jedan od uvjeta profesora Bauerfeinda kod kupovine tvrtke je bio da ja ostanem u managmentu tvrtke dok god je i on aktivan u Bauerfeind AG-u. Do 2013. godine sam paralelno vodio i Adriatic regiju te Bliski istok i Afriku. Tada sam shvatio da je previše obveza i zadataka za jednu osobu i da se nešto treba promijeniti. Čovjek jednostavno treba znati kad je previše i donijeti odluku. Već sam ranije doveo novu generaciju osoba u BFD Adriatic kojoj sam predao svoju poziciju u BFD Adriatic.
Je li se pandemija i na koji način odrazila na tržište ortopedskih pomagala, odnosno svih drugih proizvoda koji su dio poslovanja Bauerfeinda?
Naravno da se odrazila, pogotovo prodaja pomagala gdje postoji direktan kontakt s pacijentima ili prodaja postoperativnih pomagala, manje operacija znači manje potrebnih pomagala. Imali smo značajan pad prodaje u ortozama, ljudi su se manje kretali zbog lockdowna, što znači manje trauma i samim time smanjuje se potreba za ortozama. Iz neprilika smo izvukli i novu priliku i započeli s trgovinom PPE materijala odnosno zaštitnom opremom.
U pandemiji su poskupjele cijene većine kineskih proizvoda, pa tako i zaštitne opreme. Smatrate li to svojevrsnom manipulacijom, jer očito je da su Kinezi pandemiju iskoristili i za veći profit vlastite ekonomije?
U početku smo sve nabavljali iz Kine osim respiratora, to je u to doba bilo toliko nemoralno i neetičko tržište da nismo htjeli biti s time povezani niti s bilo kim iz Kine surađivati. Evo jedan primjer kako su pregovori išli: respirator koji inače košta 6.800 dolara sada proizvođač nudi po 38 tisuća dolara, ali ako vam treba odmah stotinu komada za isporuku onda vas prebacuje na drugu tvrtku koja tih stotinu može odmah isporučiti po cijeni od 52 tisuće dolara. Svaka im čast. Maske su nam prodavali po cijeni od sto kuna po kutiji. Nakon što se u Europi počelo s proizvodnjom maski, naravno uglavnom s kineskom opremom, cijena maski je pala na deset kuna po kutiji od 50 komada. Sami zaključite tko je tu normalan i tko je koliko zaradio.
Koji su segmenti najvažniji u poslovanju i ključni za osam desetljeća opstanka i uspješnosti njemačke multinacionalne kompanije Bauerfeind AG?
Inovativnost, obitelj, vizija, detalji, organiziranost te već prepoznatljive njemačke vrijednosti i sigurnost. Tvrtka Bauerfeind AG osnovana je 1929. godine kada je Bruno Bauerfeind u njemačkom gradu Zeulenrodi pokrenuo obiteljsku tvrtku specijaliziranu za proizvodnju medicinskih kompresivnih čarapa. Uslijed novonastale političke situacije u Istočnoj Njemačkoj 1949. godine, sin osnivača tvrtke Rudolf Bauerfeind s obitelji napušta Zeulenrodu i ponovno pokreće proizvodnju u Darmstadt-Eberstadtu. 1991. godine dogodio se povratak korijenima, jer unuk osnivača tvrtke, sadašnji predsjednik Uprave Bauerfeinda AG, prof. Hans B. Bauerfeind premješta sjedište tvrtke u Zeulenrodu i počinje transformirati tvrtku u multinacionalnu kompaniju. Od 2001. godine Bauerfeind AG postaje sponzor njemačke olimpijske reprezentacije i počinje opskrbljivati njezine sportaše, sportske liječnike i fizioterapeute svojim pomagalima. Godinu kasnije Bauerfeind AG prerasta u dioničko društvo, a potom u godinama koje slijede u Zeulenrodi je izgrađen novi logistički centar i poslovna zgrada Uprave. Tijekom sada već 92 godine svog postojanja, Bauerfeind AG koji je već četiri generacije u vlasništvu obitelji Bauerfeind izrastao je u uspješnu multinacionalnu kompaniju.
Koliki postotak hrvatskog tržišta zauzima tvrtka Bauerfeind i njezini partneri? Jeste li zadovoljni poslovanjem na hrvatskom tržištu i općenito u regiji?
Što se tiče hrvatskog tržišta, naravno uvijek može biti i bolje, također treba biti i oprezan jer nije uvijek promet ono što na kraju možete naplatiti. Tržišta su još uvijek nedovoljno regulirana, zakonodavstvo neučinkovito..., što nije ništa novo.
Bauerfeind d.o.o djeluje kao zastupnik i distributer proizvoda tridesetak svjetskih poznatih dobavljača, a kao ugovorni isporučitelj pomagala HZZO-a, tvrtka osigurava opskrbu zdravstvenog sektora grupama pomagala i to ortopedsko-rehabilitacijskih pomagala, protetičkih pomagala, fleboloških pomagala, antidekutabilnih pomagala, pulmoloških pomagala, pomagala za kontrolu dijabetesa, pomagala za inkontinenciju, pokrivala za rane i kirurškim potrošnim materijalom. Značajan segment naše djelatnosti predstavlja proizvodnja ortopedskih pomagala, prvenstveno proteza za ruke i noge, ortoza za djecu i odrasle te ortopedske obuće i uložaka izrađenih prema individualnom otisku. Izrađujemo ih u vlastitim radionicama uz korištenje najsuvremenijih metoda izmjere i proizvodnih tehnika, a materijalnu osnovu čine upravo proizvodi Bauerfeind AG. Njegujući tradiciju staru osam desetljeća, Bauerfeind opskrbljuje tržište širokim asortimanom kompresivnih čarapa objedinjenih u robnoj marki VenoTrain namijenjenih sistematskom zbrinjavanju venske cirkulacije i limfedema. Misija tvrtke je proizvoditi širok raspon proizvoda prikladnih, iskoristivih i korisnih od samoga rođenja do starosti, na jednome mjestu proizvoditi za čitavu obitelj te obuhvatiti skupinu mladih i starih, aktivnih i manje aktivnih te djece, sportaša i poslovnih ljudi kako bi u bilo kojem trenutku mogli ponuditi proizvode za svakog i za svaku životnu fazu.
Svojevremeno ste imali neke nesuglasice sa HZZO-om. Kakva je danas suradnja Bauerfeinda sa HZZO-om?
Operativno već od kraja 2013. godine nisam baš uključen u BFD Adriatic, no mislim da je normalno da onaj koji plaća baš i nema iste interese kao i onaj koji prodaje. Legitimno je da mi želimo prodati i zaraditi u okviru zadanih parametara. Priča koja se tada pokušala plasirati bila je lažna i neutemeljena. Mene i tvrtku su tada preko medija htjeli prikazati kao nekoga tko neetično radi promociju svojih proizvoda na teret HZZO-a, pri tom se radilo o OTC proizvodima koji uopće nisu išli na teret Zavoda nego isključivo plaćanje gotovinom. Novinarka koja je tada napisala taj članak jednostavno je ignorirala naše dokaze, a zanimljivo je da je u isto vrijeme pisala i za HZZO publikacije.
Postoje li neki proizvodi i usluge koje su zahvaljujući upravo njemačkom koncernu Bauerfeindu prvi put postali dostupni na hrvatskom tržištu?
Zasigurno smo podignuli razinu kvalitete i usluga koje se danas nude u Hrvatskoj. Prvi smo uveli 3D skenere u Hrvatsku.
Čime ponajviše mjerite svoj životni uspjeh? Što za Vas znači uistinu uspjeti u poslu, a posebno u profesiji kojom se bavite?
Uspjeh danas ne mjerim samo po zaradi nego i po tome koliko su ljudi oko mene sretni i egzistencijalno sigurni u onome što radimo zajedno. Kad ste već spomenuli moj fizički hendikep, upravo mi je taj hendikep pomagao da shvatim koliko meni trebaju ljudi da uspijem te koliko je svaka individua bitna u tom velikom ili malom mozaiku. Danas kao menadžer trebate ljude motivirati, a ne degradirati. Ako nekome damo zaduženje koje ta osoba ne može adekvatno obaviti nije kriva ta osoba nego vi, jer ste joj dali nešto iznad njezinih mogućnosti. I tim se vraćamo na postojeće granice koje mi svi imamo, treba znati prepoznati kada je netko drugi ili vi sami došao do granice kada treba stati ili nešto promijeniti.
Osim humanitarne pomoći u Hrvatsku ste svojevremeno unijeli vlastiti kapital. Vezano za projekt izgradnje vinarije kod Virovitice, doživjeli ste vrlo neugodno iskustvo. Projekt je propao, a vi ste ostali bez novca. Jeste li uspjeli istjerati pravdu te kako danas gledate na to iskustvo?
Radio sam 15 godina na tom projektu, moja partnerica i ja smo izgubili preko milijun eura. Novac možete opet zaraditi, manje ili više, ali svoj životni san koji mi je uništen ne mogu. Freixent je prvi put u preko 150 godina te obiteljske tvrtke osnovao tvrtku s nama kao partnerima izvan svoje obitelji. A zašto? Jer su nas smatrali kao dio obitelji. Cijela obitelj je tada došla u Hrvatsku, napravili su od graševine recepturu za pjenušac, preuzeli obavezu godišnje plasirati milijun boca izvan Hrvatske, nacrti za vinariju i tehnička rješenja su već bili gotovi. Pravda? Hahaha, dobar vic.
U Njemačkoj ste živjeli 30 godina. Je li u Njemačkoj postoje slučajevi da netko tuđim novcem sebi sagradi nešto, odnosno ukrade tuđi novac i projekt i za to uopće zakonski ne odgovara. Kako tamo funkcionira pravni sustav glede takvih malverzacija?
Bivši njemački predsjednik morao je dati ostavku radi hotelskog računa od 380 eura koji mu je prijatelj platio. Mislim da sam vam dovoljno rekao.
Što vas najviše pogađa i ljuti u poslovnim i životnim korelacijama?
Ljudi bez moralnih, karakternih, emocionalnih i etičkih vrijednosti. Egocentrični ljudi koji samo sebe vide. Ljudi koji teže za nečim što sami ne mogu objasniti što je to čemu teže.
Izjavili ste jednom kako ste tijekom svog života navikli na diskriminaciju. Kako se danas nosite s time?
Ne dozvoljavam da me itko diskriminira, osim mene samoga. Ja znam tko sam, što sam, što mogu, a što ne mogu, što želim, a pogotovo što ne želim.
Sami ste kreirali svoju snagu. Što vam je bio u tome najveći 'okidač' i lajtmotiv?
Nije da nisam i sam puno puta posustao. Samo lud čovjek ne zna kada je dosta. I uvijek sam imao nekog svog anđela koji je bio tu uz mene. Ma dobro, možda ima malo i Tarantina u meni.
Koliko vam je vaša obitelj podrška u svemu?
Kao i svakom normalnom čovjeku to mi je najvažnija podrška u životu. To je naš mali reaktor koji nas pokreće, a ponekad po potrebi i ugasi.
Kojim ste projektima trenutno najviše zaokupljeni? Jeste li zadovoljni poslovanjem i privatnim životom u Dubaiju? Koje su prednosti ili možda nedostaci života u Dubaiju, naspram onoga u Hrvatskoj?
Mislim da ljudi imaju potpuno pogrešnu sliku o Dubaiju. Kada bi me danas netko pitao da opet vodim tu regiju, radije bih vodio Timbuktu u Maliju (bez da ikoga uvrijedim) nego Bliski istok. Rokovi plaćanja nekada kasne više od godinu dana pa i dvije, iako su ugovori na 60 dana. Ako kasnite u isporuci robe dobijete kaznu od deset posto vrijednosti robe, neovisno što vam oni ne plaćaju na vrijeme, a vi kasnite platiti svoje dobavljače i slično. Nikad u životu nisam više radio i manje ostvario nego u ovih sada već 12 godina. Idete dvije stepenice gore pa opet jednu dolje i tako konstantno.
Odgovorno tvrdim da je bolje i jednostavnije raditi u Hrvatskoj nego u toj regiji, međutim prednosti života u Dubaiju su znatne naspram onoga u Hrvatskoj. Nema politike, ne gledam vijesti, ne čitam hrvatske novine, ne opterećujem se tko je što rekao ili napravio. Imam u svom slobodnom vremenu svoju mirnoću i jedan stil života koji mi sve negativne poslovne aspekte gura u trivijalnost.
Hrvatsku je javnost početkom ove godine jako dirnula priča o 12-godišnjoj djevojčici Jane Nyambura iz kenijskog sirotišta 'Mali dom' u Subukiji, rođenoj bez jedne noge, koje vodi hrvatski misionar fra Miro Babić, a kojoj je vaša tvrtka i vaša obitelj odlučila pomoći te joj osigurala protezu za nogu i potpuno joj promijenila život.
Jane je krasna cura. Mali, a zapravo veliki borac. Zamislite nikad u životu nije letjela avionom, nije napustila Keniju, jer nije imala putovnicu. A ta je cura od 12 godina sjela u avion, letjela sama do Dubaija, došla kod ljudi koje osobno nije upoznala, vidjela ih je samo preko fotografija i telefona, uplašena, ali ipak toliko hrabra. To je čudo od djeteta, koja je više promijenila svima nama živote, nego mi njezin. Proteza je samo jedan dio života, Jane je shvatila da joj je škola najbitnija i da joj znanje može sva vrata otvoriti, neovisno gdje živi. Najviše je moja supruga Ivana stajala iza cijelog projekta vezano uz Jane, konstantno zapitkujući kada ćemo to riješiti. Dvije godine smo sve moguće i nemoguće pokrenuli dok Jane nismo nabavili rodni list te napokon i putovnicu. Zamislite što znači nekome u životu da napokon dobije neki identitet, ali i da može putovati. Jane, naime, nije imala ni rodni list. Stoga smo morali angažirati odvjetnika u Keniji koji nam je pomogao oko svega toga. Putovnica je bila gotova sredinom listopada 2020. i odmah smo potom zatražili vizu za Emirate za Jane i početkom studenog prošle godine je napokon stigla u Dubai. Na aerodromu smo se prvi put vidjeli uživo. Život joj se promijenio toliko da sada može biti samostalno mobilna. A to znači da se promijenio u potpunosti.
