Godina pred nama donijet će, vjerojatno, još više Kine, na razne načine. Sve se izglednijim čini ponavljanje scenarija od prošle krize kad su mnoge zapadne tvrtke održale poslovanje zahvaljujući kineskoj potražnji, s tim da će ovaj put ekonomska praktičnost biti praćena i nekim ideološko-kulturnim prilagodbama
Epidemija koronavirusa razotkrila je i izmijenila toliko stvari da bi to sada već bio podulji popis, ali pored onih očitih stvari na koje je nevidljivi neprijatelj već utjecao tijekom ove godine, ubrzao je i neke procese koji će definirati blisku budućnost. U najkraćim crtama, ova je sasvim sigurno sumorna i u većini stvari izgubljena godina možda i službeno označila početak 'kineskog stoljeća', slično kao što je prvih nekoliko desetljeća prošlog stoljeća za mnoge bio početak 'američkog stoljeća'.
Druga ekonomija svijeta pokazala je zapanjujuću efikasnost i organiziranost u pandemiji usprkos prvotnom nesnalaženju, paralelno razotkrivši koliko je zapadna struktura, koju se polako može smatrati ancien régimeom, okoštala, spora, umorna, pogubljena, nespremna i nesposobna adekvatno se suočiti s ozbiljnim izazovima. Koronavirus je ogolio tigra od papira, odnosno sustave koji ni otprilike nisu tako moćni, efikasni, jedinstveni i superiorni kao što su toliko dugo vjerovali.
Europska unija u početku je bila daleko gore frapirana razvojem događaja od Kine, neke osnovne strukture poput slobodnog protoka robe urušile su se preko noći, političko odlučivanje bilo je fragmentirano, sebično, neujednačeno i nekoordinirano, a čak i kasnija faza otrežnjenja i velikih poteza na kraju je opet pokazala slabost sustava.
Izgubljena Europa
Uistinu povijesni iskorak u obliku novog fonda za koji bi jamčile sve članice Europske unije zapeo je u politikantskim natezanjima članica i europskih institucija, a proces odobravanja spasonosnih cjepiva prerastao je u još jedan birokratski promašaj. Europska agencija za lijekove (EMA), nadležna za odobravanje lijekova na području EU, odlučila je iz nejasnih razloga donijeti odluku o prijavama Pfizera i Moderne debelo nakon Ujedinjenoga Kraljevstva i SAD-a. Štoviše, priča se pretvorila u bizarno prepucavanje između Britanaca i Unije, kojoj je, smatraju Otočani, važnije birokratsko glumatanje od spašavanja ljudskih života i ekonomije. Jasno je da nekoliko tjedana dulja analiza sigurnosti i učinkovitosti cjepiva neće biti ništa kvalitetnija, kao i da će zato Europska unija kaskati za svojim glavnim konkurentima s kojima ionako gubi korak.
Osim što će time biti izgubljeno više ljudskih života, uz činjenicu da će SAD početi procjepljivanje svoje populacije brže od EU, time i ekonomski oporavak, kao i da Kinezi od prvog vala praktički više nisu imali ozbiljnijih problema s virusom i veći dio godine snažno oporavljaju svoje gospodarstvo uz procjepljivanje stanovništva, postaje jasno da si je EU odugovlačenjem ponovno pucao u noge. Doduše, nije to ni prvi, ni zadnji put. Kina je tako ove godine, više srećom nego planom, dobila priliku za golem skok u odnosu na SAD i Europu, koji su izgubili cijelu godinu zbog virusa u svakom pogledu. Njihove su ekonomije izudarane, društva podjeljenija no ikad, odnosi između država narušeni, a ugled meritokratskih društava ozbiljno načet.
Od velikih ekonomija, Kina će jedina uspjeti godinu završiti u plusu i opet figurirati kao spas za mnoge zapadne tvrtke koje će na kineskom tržištu naći toliko nužnu potražnju za svojim proizvodima i uslugama. Europske kompanije ostvarile su u prošloj godini 11,2 posto svog izvoza u Kini, od čega 48,5 posto ukupnog izvoza EU u Kinu otpada na Njemačku, koja ima razmjenu s drugom ekonomijom svijeta skoro četiri puta veću nego sa susjednom Francuskom. Slika njemačke autoindustrije, primjerice, izgledala bi daleko tužnije bez najvećega svjetskog tržišta automobila, na koje plasira više svojih proizvoda nego, recimo, na američko.
U tom smislu, razmjena ljubavnih poruka između EU i nove američke administracije s ciljem stvaranja zajedničke fronte prema Kini djeluje kao još jedna pogrešna procjena sve izgubljenije Europe.
SAD je zemlja u očitoj silaznoj putanji, od ove godine manje važan trgovinski partner EU od Kine, društvo s velikim unutarnjim problemima i previranjima, ali i globalno gledano zemlja s duboko narušenim ugledom i znatno smanjenim utjecajem. K tome postoje i nemale podjele između SAD-a i Europe o nekim važnim pitanjima, poput digitalnog poreza i karaktera međusobnih trgovinskih odnosa. Ono što Europljani instinktivno osjećaju, ali si odbijaju priznati, jest da Donald Trump nije bio privremena devijacija, već samo neskrivena i otvorena manifestacija onoga što je SAD oduvijek bio – samoživi, proračunati, agresivni globalni hegemon zainteresiran za prijateljstvo samo kad mu to odgovara i s kim mu to odgovara.
Zapad kao Sovjetski Savez
Da je na Starom kontinentu imalo pameti, odlučio bi se za nesvrstanost koliko god je to moguće, umjesto što uporno traži dobrohotnoga gospodara u Washingtonu kako bi nastavio grotesknu iluziju globalne relevantnosti na račun američke moći. Samodostatnost i suverenost o kojoj Europljani od dolaska Trumpa na vlast pričaju podrazumijevala bi suradnju i izvlačenje koristi iz svih globalnih sila u skladu s vlastitim potrebama, ne traženje ideološkog partnera s kojim bi pokrenuli modernu verziju križarskog rata. Ovako utiru put neodrživoj poziciji u kojoj očekuju plodnu i prijeko potrebnu razmjenu s Kinom i istodobno se suprotstavljaju toj državi u različitim područjima.
Usprkos svim svojim problemima, Amerika je dinamičnija država od potrošene Europe, ali sve je izvjesnije da ni kombiniranje snaga neće moći zaustaviti premještanje ekonomske i političke moći prema Dalekom istoku. Kina je golemo i živo tržište, gotovo dvostruko veće od Europe i SAD-a zajedno, sa sustavom koji funkcionira efikasnije i svrhovitije, sviđalo se to nekome ili ne. S tim u vidu, gotovo bogohulne tvrdnje nekih na Zapadu da bi u novom hladnom ratu s Kinom upravo Zapad figurirao kao Sovjetski Savez uslijed svoje okoštalosti, tromosti i polaganog rastakanja iznutra, a Kina kao dinamično i prilagodljivo društvo sposobno izdržati sukob dulje od druge strane, sve manje iznenađuju. I prije nego je COVID-19 unazadio zapadna društva, Kina je prema procjenama trebala postati najveće gospodarstvo na svijetu do 2030. (u nekim je segmentima već najveće tržište na svijetu), a nakon ovakve godine taj se datum vjerojatno još malo približio.
Možda najbolji dokaz smjera u kojem će svijet ići sljedeće, ali i idućih godina, leži u dramatičnoj promjeni razmišljanja na Zapadu, koji sve više oponaša Kinu, iako to ne želi izgovoriti naglas. Od zaokreta u pogledu svetih pravila tržišne ekonomije prema jačanju uloge države i blokiranju nepoželjnih (konkurentskih) investicija u 'strateške resurse', preko rastuće sklonosti uspostavljanju određene kontrole nad internetom (naravno, u slučaju Zapada riječ je o plemenitom uvođenju reda) do kopiranja karantene kao odgovora na epidemiju, sve je uočljivije određeno prilagođavanje ponašanja percipiranoj prijetnji s Dalekog istoka. Pritom je ironično da u toj zamjeni uloga u kojoj kopira Kinu umjesto obrnuto, Zapad to uglavnom čini loše. Ideje o ekonomiji s daleko većom ulogom države, biranju domaćih šampiona, labavijim pravilima tržišnog natjecanja i blokiranju konkurencije u Europi nailaze na snažne otpore i pretvaraju se u beskonačne rasprave vrijednosnoga karaktera. Kontrola interneta jednako je problematičan koncept koji izaziva raskole u društvu jer bi neki potpunu slobodu mreže nad svim mrežama, a drugi zabranu nepoćudnih sadržaja, premda su kriteriji nerijetko nejasni, pa razdjelnica između prihvatljivih i neprihvatljivih sadržaja postaje sve mutnija.
I karantene, pogotovo u drugom valu, pokazuju ograničenost Zapada u kopiranju kineskih koncepata. Dok je 'izvorna karantena' bila definicija efikasnosti slijedom koje virusa više gotovo i nije bilo u Kini, na Zapadu se taj pristup pokazao znatno manje učinkovitim, ali i ekonomski i društveno teško probavljivim.
Azijsko stoljeće
Važniji od uspješnosti u 'približavanju' Zapada kineskim razmišljanjima je trend kao takav. S tim u vidu, godina pred nama donijet će vjerojatno još više Kine, na razne načine. Sve se izglednijim čini ponavljanje scenarija od prošle krize kada su mnoge zapadne tvrtke održale poslovanje zahvaljujući kineskoj potražnji, s tim da će ovaj put ekonomska praktičnost biti praćena i nekim ideološko-kulturnim prilagodbama koliko god se Zapad pravio da nije tako. Europa i SAD će se tijekom sljedeće godine početi oporavljati, moguć je i nagli uzlet svjetske ekonomije pogonjen obnovljenim optimizmom kakav nerijetko prati velike globalne krize, dobar dio svakodnevne i gospodarske normalnosti vratit će se, Hrvatska će nastaviti svoj put prema euru i dobiti natrag dobar dio svoje obožavane turističke sezone, ali teško se oteti dojmu da je protekla godina donijela korjenitu i dalekosežnu promjenu koja će se osjetiti u nizu sljedećih godina, možda i stoljeća.
Neovisno o pandemiji, ako se Indija u nekom srednjem roku napokon gospodarski sabere, s veličinom tržišta sličnom kineskom, kraj zapadne dominacije bit će konačan i sve nade u održavanje presudne uloge u međunarodnim odnosima potopljene. S oko 2,8 milijardi stanovnika, golemim teritorijem i raznim resursima na raspolaganju, Kina i Indija imaju sve predispozicije u potpunosti premjestiti svu relevantnu ekonomsku aktivnost na Istok, što se već događa. Iako je Indija još uvijek daleko od robusnoga gospodarskog rasta i organiziranosti kakvu ima njezin moćni susjed, a dvije države u vrlo lošim odnosima, njezino vrijeme će doći, čime će težište globalne moći biti u potpunosti pomaknuto daleko od Zapada.
U svakom slučaju, 2021. mogla bi jednog dana biti i službeno proglašena trenutkom u kojem je počelo kinesko, možda i azijsko, stoljeće.