Općenito se tvrdi za digitalnu imovinu (kriptovalute) da nema suštinsku ili intrinzičnu vrijednost jer nije povezana s novčanim tokovima, kao što su tradicionalne korporacije u konvencionalnim financijama. Argument je u biti da je digitalna imovina postmoderna investicijska klasa u kojoj vrijednost postoji samo u odnosu na ono što drugi ljudi nagađaju da je vrijednost. To jest, jedina upotreba digitalne imovine su špekulacije.
To se čini istinitim ako se digitalna imovina uspoređuje u odnosu na standard konvencionalnih financija, tezu vrednovanja Benjamina Grahama i Warrena Buffetta. Buffett je slavno propustio rano ulagati u tehnološke tvrtke jer im je nedostajala tzv. temeljna vrijednost.
Problem s otkrivanjem intrinzične vrijednosti digitalne imovine jest u tome što ne postoji općeprihvaćeni standard mjerenja ili procjene vrijednosti za digitalne medije općenito.
Čak i uspješne tehnološke tvrtke koje su osnovane nakon dot-com booma pokazuju ozbiljne neučinkovitosti i neuspjehe u koordinaciji, uključujući: koncentraciju monopola, cenzuru, zabrinutost za privatnost, fragmentaciju i polarizaciju društva, te mentalne i fizičke zdravstvene probleme koji proizlaze iz gamifikacije i ovisnosti.
To su ekonomske neučinkovitosti i kulturni problemi koji zahtijevaju rješenje i predstavljaju priliku za ekonomsku i društvenu dobit. Iako su velike tehnološke kompanije postale masovno uspješne, temeljni problem njihove temeljne vrijednosti ostaje neriješen.
Ako se razmotri model fundamentalne analize Graham/Buffett, koji navodi:
Niska cijena/visoki novčani tokovi = dobra ulaganja fundamentalne vrijednosti
U osnovi se može pretpostaviti da,
Niska cijena = neučinkovito objedinjavanje javno dostupnih informacija
Visoki novčani tokovi = visoka potražnja kupaca/niska ponuda proizvoda
Zašto se digitalna imovina ne uklapa u ovaj temeljni model vrednovanja?
Proizvod koji digitalni mediji proizvode su podaci, ogromne količine podataka. Podaci postaju vrijedni samo kada su ograničene ponude. No, trenutni fundamentalni model vrednovanja ne razlikuje vrijedne podatke od suprotnih (kao ni učinkovita tržišna hipoteza). Stoga ne postoji ekonomski konsenzus o tome što čini vrijedne podatke.
Implicitni konsenzus je da su vrijedni podaci definirani tržišnom cijenom. Ali ni to nema smisla, jer je cijena samo mali podskup svih vrijednih podataka. Vrijedni podaci moraju uključivati i prirodnu ljudsku komunikaciju koja omogućuje tržišnu aktivnost. Ako je cijena samo mali podskup vrijednih podataka, tvrdnja da određuje što je vrijedno, a što nije je kružno, ako ne i apsurdno.
Vrijedni podaci su ono što omogućuje da se koordinacija cijena uopće dogodi. Budući da je vrlo teško postići konsenzus o tome što to znači, ne postoji način da shvatimo kako su podaci ograničeni u ponudi, pa stoga nijedan mehanizam cijena ne može koordinirati produktivnu aktivnost.
To može objasniti zašto su naša ekonomija i kultura tako zbunjujuće otkad su digitalni mediji postali dominantni. Još uvijek pokušavamo koristiti mehanizme cijena za koordinaciju proizvodnje vrijednih podataka, iako su vrijedni podaci ono što uzrokuje koordinaciju cijena.
Google, Facebook i Twitter "proizvode“ vrijedne podatke za prodaju. Ali vrijedne podatke koje prodaju zapravo stvaraju njihovi korisnici kroz opsežne sate nenaplaćenog komunikacijskog rada. Ljudi razgovaraju online dok tehnološke tvrtke izvlače najamnine i zarađuju besplatnu zaradu. U takvoj ekonomiji stvarni sadržaj podataka nije bitan, već samo cijena ili kvantitativni opunomoćenici, tako da će cijena ili njezini opunomoćenici potaknuti proizvodnju bezvrijednih podataka.
Sada, s digitalnom imovinom, razlika između korisnika, platforme i krajnjeg proizvoda (vrijedni podaci) je sažeta. Korisnici su vlasnici i trgovci. U ovakvoj ekonomiji sadržaj ili vrijednost komunikacijskih podataka jako je bitna. Digitalna imovina povećava vrijednost ovisno o inženjeringu, dizajnu i odlukama zajednice platformi za koje su povezane. Drugim riječima, digitalna imovina predstavlja vrstu komunikacijskih podataka specifičnih za platformu.
Uz koordinaciju cijena postoji i unutarnja koordinacija. U kontekstu distribuiranih mreža, unutarnja koordinacija odnosi se na svaku skupinu ljudi koja surađuje preko digitalnih medija za zajednički cilj.
Unutarnja koordinacija funkcija je normi, manira i vrlina koje prethode ekonomskim transakcijama i omogućuju ih. Što je bolja unutarnja koordinacija, to više raste digitalna mreža, jer se ne mora oslanjati na koordinaciju cijena.
Ova razlika između koordinacije cijena i unutarnje koordinacije pokazuje da postoji još jedan sloj u navedenoj tezi Grahama/Buffetta. Unutarnja koordinacija ono je što omogućuje otkrivanje cijena i što rješava neučinkovitost, vanjske i tržišne nedostatke. Unutarnja i cjenovna koordinacija su u recipročnom, ravnotežnom odnosu.
Stoga, ako se digitalni prostor imovine želi natjecati s naslijeđenim tehnološkim tvrtkama, mora se natjecati na unutarnjoj koordinaciji i objektivnim vrijednostima. Mora se pokazati zašto je digitalna imovina objektivno bolji ekonomski sustav.