Božju smo česticu očekivali, sad priželjkujemo neočekivano. Ipak, vremeplov ćemo još pričekati. Otkažite rezervaciju za putovanje kroz vrijeme.
Suvremeni svijet još nikad nije doživio takvo globalno oduševljenje znanstvenika kakvu smo svjedočili nedavno nakon što je u švicarskom CERN-u eksperimentalno potvrđena teorija Higgsova bozona, odnosno otkrivena čestica koju je pretpostavila teorija. No dok se laička javnost još nije oporavila od ‘teških’, nesvladivih pojmova poput bozona, Higgsova polja velikoga hadronskog sudarača (LHC) i pokušava dokučiti ima li to ikakve veze s Bogom te znači li to da smo zakoračili u svijet znanstvene fantastike, znanstvena se javnost, iako još s razlogom slavljenički opijena, ipak brzo otrijeznila. Neznanstvenici se već vide za komandama vremeplova, a fizičari svih specijalizacija sad zazivaju višu silu da demantira njihove druge teorije. U čemu je tu kvaka i može li te kako taj veličanstveni pokus utjecati na čovječanstvo, razgovarali smo s prof. dr. sc. Krešimirom Kumeričkim s Fizičkog odsjeka Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
- Riječ je o tome da je taj eksperiment potvrdio teorijske pretpostavke koje je već prije 40 godina postavila fizika fundamentalnih interakcija. Svi smo bili uvjereni u postojanje Higgsove čestice i u njezinu sposobnost da u odgovarajućim uvjetima daje masu. Ono što se dogodilo u CERN-u u tom smislu za znanstvenike nije bilo otkriće. Sve suprotno bilo bi nam mnogo veće iznenađenje. Bila je to napokon eksperimentalna potvrda da ne griješimo razumijevanju prirode. Ipak, mi znanstvenici volimo iznenađenja jer nas ona tjeraju da modificiramo svoja gledišta. Upravo iznenađujuća otkrića znanost guraju gura naprijed, prema još boljoj, univerzalnoj teoriji prirode. Možemo se samo nadati da je LHC sposoban za takva nova, iznenadna otkrića - objašnjava Kumerički.
Dakle, iako je znanost tako napravila revolucionarni pomak, nije otvorena neka intelektualna slavina iz koje ćemo jednostavno cijediti nova tehnološka otkrića. Bar ne odmah. Svi koji fantaziraju o vremenskim putovanjima svoja će očekivanja još će malo morati na odložiti ‘na led’.
- Danas smo sigurni kako je ispravno naše uvjerenje da imamo 12 elementarnih čestica koje formiraju cijeli svemir i da njihove interakcije upravljaju svime. To je danas naša Mendeljejevljeva tablica, odnosno funamentalna teorija kojom opisujemo prirodu oko sebe. Zašto je tomu tako, zašto su neke od tih čestica nestabilne, a struktura kakva jest, to i dalje ne znamo. Za to nam treba neko novo otkriće. Uostalom, da bi nam univerzalna teorija prirode bila ujedinjena, moramo otkriti i kako kvantnu gravitaciju ujediniti s ostalim silama i povezati u cjelovitu sliku - tumači Kumerički, dodajući da je to ključna karika prema vremenskom transporteru.
- To je, dakle, ta sljedeća važna stuba u istraživanjima. Očekujemo da će nam LHC pomoći u tome. Već se govorilo o nekim egzotičnim pojavama koje bi se mogle dogoditi u LHC-u, poput nekih mini crnih rupa. To bi bilo fantastično otkriće i jako bi nas unaprijedilo - dodaje Kumerički i objašnjava kako se već desetljećima razmatra nekoliko teorija ujedinjenih sila koje, jasno, čekaju eksperimentalnu verifikaciju; neke od njih pružaju nadu u formiranje mini crnih rupa u LHC-u.
Međutim, naglašava Kumerički, te su teorije zasad potpuno spekulativne, ni blizu predviđanju Higgsova bozona, koji je bio čvrsta predikcija. Dakle, ako se ne uspije s formiranjem mini crnih rupa, nitko neće biti iznenađen, samo malo razočaran. Povijest uči da nam se uvijek može dogoditi nešto neočekivano. Veliki prodori u nova područja uglavnom su se dogodili nakon eksperimentalnih otkrića. No teško je izbjeći pitanje na koje prosječni Zemljanin opterećen kreditima ili mnogo neposrednijom borbom za opstanak ne vidi odgovora. Riječ je banalnom a bitnom pitanju: ‘Čemu sve to, što ja imam od toga?’ Prije budućih blagodati treba naglasiti da već uživamo u kolateralnim pogodnostima istraživanja u CERN-u. Štoviše, više od pola današnjeg svjetskog BDP-a rezultat je istraživanja kvantne fizike, velikim dijelom upravo u kontekstu LHC-a. No fizičari, pa tako i prof. dr. sc. Kumerički, na to pitanje radije odgovaraju paradoksom koji se pripisuje fizičaru Michaelu Faradayu. Na premijerovo pitanje čemu služi taj njegov elektromagnetizam, Faraday je navodno odgovorio protupitanjem: ‘A čemu služi novorođenče?’
- U ovom trenutku ne služi ničemu, ali potencijal je golem. Zasad ne možemo znati što sve to može povući za sobom i u što će se razviti. Povijest nas uči da su se sva takva otkrića realizirala i u nečemu konkretnom, praktičnom za društvo, pa taj tehnološki pothvat za sobom vuče mnogo ‘spinoff’-tehnologija. Druga vrsta koristi posve je intelektualna razina - želimo razmišljati o prirodi i načinu njezina funkcioniranja. To zanima i neznanstvenike, koji bi trebali biti zadovoljni svakim novim otkrivenim slojem spoznaje o svijetu oko nas - uvjeren je Kumerički.
A vremeplov, možemo li se ponadati da će barem naši unuci moći svratiti do pravoga jurskog parka?- Ako promatramo gravitaciju, prostor i vrijeme prema vrijedećoj teoriji prostora i vremena, teoriji relativnosti - odgovor je niječan. Gustoća energija koje stvaramo u tom akceleratoru jednostavno nisu dovoljne da zakrivimo prostor na način koji bi nam onda dao pogled u kvantnu gravitaciju. No to je konzervativan odgovor; ako pak želite biti nekonzervativni i nadati se nečemu spektakularnome, primjerice stvaranju crnih rupa, ima modifikacija teorije gravitacije koje su možda točne i stoga bi se možda mogle dogoditi u LHC-u. Dakle, postoji neka nada da nam LHC može nešto reći o prostoru i vremenu, što bi onda utjecalo i na vremepolov. Iako je to spekulativno razmišljanje, u ovom trenutku u CERN-u neki timovi promatraju što se događa u raspršenjima, u tim sudarima visokeenergijskih protona, događa li se nešto poput crnih rupa. Čim imate mogućnosti, morate provjeriti svoje teorije, to su jednako ozbiljna istraživanja. Ima i vrlo kvalitetnih ideja i spekulacija koje bi možda mogle omogućiti istraživanje prostora i vremena. Ali sad bi još bilo nepošteno i netočno razglašavati ideju da istražujemo vremeplov - kaže Kumerički.
Konačan odgovor na pitanje može li se putovati u prošlost ne može se dati bez potpune teorije vremena i prostora. Očito, još je mnogo neriješenih teorijskih, fizikalnih i tehničkih problema prije bilo kakve mogućnosti konstrukcije vremeplova, no jednako je važan i sukob te ideje s elementarnom logikom koji Kumerički navodi kao paradoks samoubojstva. Kad se riješi taj paradoks, vjerojatno ćemo biti bliže konstrukciji vremeplova. Pretpostavimo, naime, da se vremenski putnik vrati u prošlost i ubije samog sebe kao dijete. U tom slučaju neće odrasti, a kamoli ući u vremeplov i ubiti se. Logička je kontradikcija očita i pitanje je kako priroda može spriječiti takvu situaciju, a svejedno dopustiti putovanje kroz vrijeme. Ako razmrsite što je uzrok, a što posljedica, na pragu smo novoga velikog otkrića.
* Tekst je objavljen u Liderovom magazinu Tehnopolis