U poznatom akciću iz 90-ih Demolition man sa Sylvesterom Stalloneom, glavni lik budi se u dalekoj budućnosti nakon što je bio zaleđen i u jednom trenutku shvaća da je Arnold Schwarzenegger u međuvremenu bio predsjednik SAD-a. Te 1993. to je bio samo jedan od dobrih štosova u inače vrlo zabavnom filmu, no nakon 9. studenog 2016. više djeluje kao poželjan razvoj događaja. ‘Suparnički‘ akcijski junak s kojim se Stallone sprda u filmu postao je nešto kasnije u stvarnosti guverner Kalifornije i bio, uspješan ili ne, jedan sasvim ozbiljan političar, pogotovo u usporedbi s modernom verzijom Benita Mussolinija, zvijezdom reality showa Pripravnik, Donaldom Trumpom. Osvjedočeni rasist, ksenofob, seksist i nacionalist postao je 45. predsjednik SAD-a i time zapravo ispisao osmrtnicu globalizaciji kao idealu Zapada, ali i liberalizmu kao njegovoj osnovnoj društvenoj tekovini, barem u dogledno vrijeme. Kao i obično, usprkos forsiranju društvenih tema poput imigracije, vanjske politike ili rasnih odnosa, ekonomija je bila u pozadini ovakvog nevjerojatnog političkog obrata vrijednog epizode Zone sumraka. Trend okretanja kazaljki unatrag već neko vrijeme traje u Europi i zapravo se samo prelio u Ameriku u jednom od rijetkih povijesnih momenata u kojem smjer nije obrnut. Uopće zapravo, zadnji put kad su Amerikanci uvezli neki politički koncept iz Europe to je bila ista ova demokracija koja je dovela Trumpa na čelo najmoćnije države na svijetu.
Nešto je duboko disfunkcionalno u zapadnim društvima, a arogantno ignoriranje problema koji zahvaćaju sve šire slojeve društva i njihovo olako otpisivanje obično kroz paušalno etiketiranje taj su trend ojačali i betonirali. Globalizacija, gledana kao recentno otvaranje cijelog svijeta tržišnoj ekonomiji pogonjeno strelovitim napretkom tehnologije, donijela je niz koristi, ali i neke suštinske probleme koji, sada je jasno, te koristi kod mnogih anuliraju. Pogodnost korištenja naprednih tehnologija, naime, malo znači ako si ih ne možeš priuštiti ili moraš brinuti hoćeš li imati posao sutra, ako ga uopće imaš. Izmještanje proizvodnje i sve snažnije prebacivanje zamaha na neke druge zemlje upareno sa eksplozijom tehnoloških promjena mnoge su radnike na Zapadu našle nespremne, nekvalificirane i neadekvatno opremljene za sasvim drugačiji koncept ekonomije, pa i svakodnevnog života. Promašene politike elita spremnih vjerovati u ekonomske tlapnje onih koji ostvaruju vrlo konkretne koristi iz globalizacije i njihovih intelektualnih potrčka kao i njihova potpuna, dapače vrlo drska i nadmena nezainteresiranost za ‘svijet ispod‘ taj su osjećaj razočaranja, nemoći i frustriranosti samo ojačale. Kriza nakon 2008. ogolila je sve nedostatke pristupa koji je dominirao od 80-ih nadalje, a problematika imigracije i konačno dokusurala svaku mogućnost brzog i relativno bezbolnog vraćanja zapadnih društava u standardnu političku kolotečinu. Ljudi žele promjene i kao takvi su iznimno podložni jeftinim trikovima, demagogiji i, prije svega, skretanju unatrag prema, često iluzorno, boljoj prošlosti. Na valu ovakvog razmišljanja rastu ekstremne političke ideje u Europi, a sada i Americi u kojoj je posebno naglašen nesrazmjer između ‘nove ekonomije‘ i ‘starih‘ radnika naviklih na sasvim drugačiji život od onog koji vode u posljednje vrijeme. Globalizacija je, sasvim jednostavno, mnoge od njih naprosto odbacila kao nepotrebne, a lokalne elite ili ismijavale ili ignorirale. To je potentan miks.
Teze koje još postoje, doduše u sve marginalnijim krugovima, o poželjnosti tržišnog fundamentalizma, pa i neke prema kojima je rastuća nejednakost zapravo sjajna stvar jer je nusproizvod velikog rasta i sortiranja od najsposobnijih prema nepotrebnima, pobjeda Trumpa je u potpunosti demantirala kao održiv koncept. Baš kao i odluka o izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz Europske unije. Nepotrebni su uzvratili jedinim načinom na koji mogu, biranjem glasnog nasilnika koji obećava raditi u njihovu korist i zaštititi ih od gospode u odjelima koja ih prezire. Koliko je iskren u tome, ili sposoban to provesti, postaje u izbornom procesu sasvim nevažno. Trump i nije krenuo kao političar ili vladar, on je narodski glasnogovornik, tribun u potrazi za sljedećim televizijskim hitom. Nije sasvim nevjerojatno da nikada nije niti mislio biti predsjednik nego samo još malo poraditi na samopromociji, čime se i bavi cijeli život. Uspjeh je sasvim slučajan, vic koji je odjednom postao vrlo ozbiljan. Trumpov uspjeh proizvod je dvaju temeljnih silnica, jedne izravno proizašle iz ekonomije, druge s njom donekle povezane. Globalizacija i tehnološki napredak, dva procesa koji idu ruku pod ruku posljednjih desetljeća bili su sjajni za poslovnu zajednicu koja zahvaljujući obama procesima značajno reže troškove proizvodnje, time dižući svoju konkurentnost, i prodaje lakše no ikad svoje proizvode u cijelom svijetu. Potrošačka baza u matičnim zemljama, pak, nije tako dobro prošla zato što je umnogome izvukla deblji kraj ovog procesa. Drugi je uzrok imigracija i agresivan liberalizam koji s gađenjem otpisuje strahove i brige ‘malog čovjeka‘ u ime ‘velike ideje‘, a to je u posljednje vrijeme postalo posebno izraženo. Stav koji kreće od etiketiranja svih koji izražavaju skepsu ili se boje, racionalno ili iracionalno zapravo je nevažno, širom otvorenih vrata Zapada ksenofobima, nacistima, budalama i nazadnjacima počinje imati konkretne posljedice po politički život. Rezultat je inat i osjećaj marginaliziranosti sve šireg sloja matične populacije koji traži svoj glas i nalazi ga u populističkim strankama i političarima. Podatak da dobar dio nekoć vjernih glasača ljevice sada podupire anti-imigrantske stranke jasan je pokazatelj promijenjenih okolnosti u kojima su postulati mainstream političke analize tragično zastarjeli i funkcioniraju u vremenu koje više ne postoji.
Pomalo je smiješno stoga gledati unezvjerene političare koji nakon svakog ovakvog šoka, a počinju se nizati, zazivaju duboku analizu, saslušavanje ‘naroda‘ i promjenu pristupa, iako čine sve da stvari ostanu baš kako i jesu. Nastavljaju sa štancanjem trgovinskih sporazuma, prihvaćanjem nikad većih količina imigranata, liberalnom ekonomskom politikom prekrivenom tek pokojim smokvinim listom, petljanjem u unutarnje poslove drugih zemalja, demoniziranjem konkurentskih zemalja i poticanjem straha i nesigurnosti kada im odgovara, docirajućim odnosom prema biračima, zakulisnim političkim igrama, pogodovanjem pojedincima iz poslovne zajednice, korupcijom, kresanjem javnih usluga, zatvaranjem očiju nad evidentnim divljanjima nekih sektora ekonomije, forsiranjem ‘novogovora‘ i nekad krajnje čudnih pravila javnog ophođenja, pa se nakon izborne noći čudom čude i gledaju u nevjerici. Kako stvari stoje, ta bi nevjerica uskoro mogla biti zamijenjena rezignacijom, a tek tada počinju problemi.